Mirko Popović
Mi koji smo u znoju lica
Čekali vrijeme zlatnih kašika
U kosama već nosimo srebrne perle
Ušutkane jer se i dašak vjetra
Ugnijezdio u obmanama
Nama koji smo čekali obećano vrijeme
Na vrata već kucaju krupne oči
Dječakā koji lako na licima Progresivnih
Čitaju bezočnost Političke volje (Volje…?!
Oprostite, Ovovremeni, u trenutku nismo
Prepoznali bogohuljenje – čistotu vaših srca)
Nama koji smo krvarili nadajući se
Ostala je nevjerica jer vi iz paralelnog svijeta
Pribjegavate najmudrijoj izvedbi: tvrdnji
Da nas naše uvjerenje zasljepljuje
A upozorenje škripi citiranjem drugih
(Makar i Ujevića): Ura istine i kazne će doći
Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno
Mi na beskonačnom putu podaništva
Sa poleđine centara moći učimo o dosezima
Ovozemnog razvoja svijesti, učimo o boji ljiljanā
I kao ljudska bića zbog (sa) nagon(im)a
Stvaranja i razaranja svijeta čekamo presudu: Ne
Nisu vas zgazili zlatni već obični točkovi
Pod koje ste s vašim zrnevljem sna, s vašom
Verzijom stvarnosti sami dospjeli
Mudrujući o tome kako mrav
Prelazeći ljudskim licem pita:
Čemu ovo brdo nosa, uvale usta
I očiju? Zar ne bi bilo bolje
Da je sve ravno…?