piše: Ruža Silađev
Na kraju naše ulice stanovale su sestre Anica i Marica. Anica je pohađala prvi razred osnovne škole, a Marica još nije išla u školu.
U to vrijeme nije bilo mnogo igračaka za djecu. Snalazili smo se sami i pravili igračke. Uzjahali bismo kakav štap ili trsku, skakutali i pjevali:
– Điha, điha!
To nam je bio konj. Djevojčice su pravile lutke od krpa. Krpama smo se snabdijevale kod krojačice. U vrijeme kada su se kukuruzi na njivi počinjali zametati u klipove, mi djevojčice bile bismo neizmjerno sretne. Tada smo imale lutke od klipa kukuruza s kosom poput svile. Lutke su bile zlatokose, riđokose, pa čak i prave brinete. Očevi su nam pravili drvena kolica, pa bismo u njima vozili naše lutke, ali i jedni druge. Bilo je tu još mnogo igara. Pravili smo kućice za lutke od čerpića (zemljana opeka) i povezivali ih pravim blatom, koje smo također sami umijesili. Na ulici smo se igrali „topovima“ od blata, a i razne druge figure. Uglavnom, problema s igračkama nije bilo. Sami smo ih izmišljali, sami pravili, i igranju nije bilo kraja.
Najveći problem bio je s loptom. Loptu je rijetko koje dijete imalo. Ona je bila skupa, a bila je san svakoga od nas. Lijepa, gumena, šarena lopta! Gledali smo zaneseno u izlog prodavaonice u kojoj je bilo izloženo nekoliko lopti, bilo da idemo u školu ili se vraćamo iz nje. Nemojte pomisliti da nismo igrali nogomet, graničar… To smo igrali. Ali odbojku, rukomet i sve igre gdje bi lopta trebala odskakati, nismo mogli igrati, jer naša lopta je bila načinjena od krpa. Takva lopta nije mogla poskočiti. Staru čarapu napunili bismo krpama, dobro stisnuli i svezali. Malo smo to zašili, istiskali sa svih strana da bude okrugla i – lopta je bila gotova. Takva lopta trajala je nekoliko dana. Ona bi se brže raspala, nego što su nam se pocijepale čarape, zbog nemilosrdnog šutiranja. Tako smo često ostajali bez lopte na nekoliko dana ili čak tjedana.
Približavalo se proljeće. S njim je dolazio i Uskrs, blagdan kada smo se nadali darovima koje je donosio zec. Jednoga dana Aničini i Maričini roditelji otišli su u polje, a one su ostale same doma. Zna se da tada slijedi inventura kakvu svijet nije vidio. Obadvije su otišle u spavaću sobu. Marica je pregledala stvari u vitrini, a Anica je prišla velikom ormaru. Popela se na stolicu i skinula ključ odozgo s ormara gdje ga je mama čuvala. Ormar se lako otključao. U njemu su visjeli kaputi, a ispod njih bile su poslagane bluze i džemperi. Zagnjurila je glavu ispod kaputa i ugledala u polumraku dvije lopte.
– Oooh!- ote joj se iz usta radosni uzvik, ali u strahu zastade.
Pogleda iza sebe i vidje da sestra nije ništa primijetila. U tom času se sjeti da je to sigurno mama kupila dar kojega će im zec donijeti za Uskrs. Brzo zatvori ormar, zaključa i pozove sestru:
– Hajdemo iz sobe! Mogli bi se mama i tata vratiti, a mi radimo ono što ne bismo trebale!
Toga dana Anica je bila vrlo sretna. Smijala se i pjevala. Sestri nije htjela ništa reći. Sestra je bila mala i još uvijek je vjerovala da zec donosi darove za Uskrs. Ana bi primaknula ruke nosiću i mirisala tragove koji su ostali od lopte, to jest ruke su mirisale na novu gumu. Lopte su izgledale baš kao one u izlogu prodavaonice. Po njima su bile nacrtane ljubičice i visibabe. Između njih su se kotrljala šarena jaja, a dva zečića su nosila prepune torbe darova.
Svih sljedećih dana Anica je čekala priliku da opet zaviri u ormar. Možda je to bio samo san! Neee! Znala je… To su bile dvije prave lopte!
Dani su prolazili i ponovo se ukazala prilika. Da, tu su! Sada je bila potpuno sigurna da će za Uskrs dobiti loptu. I to ne samo jednu, nego dvije! Imat će sestra i ona svaka svoju loptu! Moći će se igrati svaka svojom loptom kad hoće i koliko hoće.
Maštala je o lopti svakoga dana ležeći u travi na proljetnom suncu. Sada više nije primjećivala miris ljubičice, sjećala se samo mirisa lopte. Oh, kako će to biti?! Više neće morati moliti Nataliju, kada dođe iz grada i donese loptu, da joj malo dobaci. Ona će sada imati svoju i rado će je davati svojim prijateljicama da se poigraju. Bit će to divno! Smiješila se, a Uskrs se činio tako dalekim.
Stigao je i Uskrs. Dan prije, sva djeca iz ulice su brala travu u korpe i pripremala gnijezda u koja će zec donijeti darove. Anica je ozarena lica pomagala svima redom da naberu travu. Sada je ostala još samo noć koju treba prespavati i imat će loptu! U krevetu se dugo prevrtala i zaspala je već kad se počeo bijeliti dan. Probudila ih je mama.
– Hajde, djeco, ustanite! Uskrs je! Zeko vam je donio darove!
Obadvije su skočile iz kreveta i onako bosonoge u času se stvorile ispred gnijezda.
-Ali, mama?! Zar ništa više nema osim ovih bombona i naranči?- upitala je Anica mamu kroz plač.
– Nema, dušo, zeki je ponestalo para, pa nije mogao kupiti drugo osim ovoga.
Pogledala je sestru koja se radovala, a njoj su sve jače navirale suze na oči. Pogledala je na ulicu. Na travnjaku su se igrali susjedi, brat i sestrica s dvije lopte koje je ona dobro poznavala.
Sve joj je bilo jasno!
Mama njenih susjeda žalila se zimus da je izgubila ključ od ormara i više ga nije mogla zaključati. Tako nije mogla ni čuvati stvari koje su trebale biti tajna.
Hvala, što ste pročitali.
Čitajući ovaj dirljivi tekst, nisam mogla a da se vratim u svoje djetinjstvo. Bilo je gotovo isto. U ona vremena sva naša djetinjstva bila su slična. Radovali smo se svakoj i najmanjoj igrački, lutkama napravljenih od krpa, ali i onima ubranih s tek isklasalih kukuruza. I znali smo se družiti, veseliti… Danas se mladi, zasićeni kojekakvim kupljenim igračkama, video-igricama, računalom i svim mogućim i nemogućim suvremenim ‘čudima’ tehnike, ne znaju igrati, ne znaju se družiti, ne znaju gacati bosim nogama po lokvicama vode, praviti od slame ‘vodenicu’ na potoku, praviti zmajeve, vjetrenjače…, ne znaju bosi hodati po rosnoj travi, pješačiti… Read more »