piše: Sandra Marelja Muić
Da je put u pakao često popločan dobrim namjerama, izreka je dobro poznata svima. Ali kada vam je put za neko dobro djelo popločan zimskim uvjetima i olujnom burom neposredno pred svibanj, onda se već zapitate, jeste li možda trebali češće filtrirati tu svoju kaljužu savjesti i učiniti kome kakvu dobru stvar ili onaj posljednji odverglani očenaš s mislima na fejsbuku možda ipak nije bio tako skrušen.
Iako sam dan prije po kiši s vjetrom tovarila i krcala auto s hranom, odjećom i potrepštinama koje su donijele dobre duše oko mene, nisam mislila da ćemo sutradan u Gračacu naići na impresivne slojeve snijega i da će nas ljuljkati dok grabimo uz pustu cestu velebitsku ka ovom malom potrebitom gradiću na samom rubu županije.
Kada smo prije petnaestak dana nosili hranu za jedno domaćinstvo u Radošinovcima kod Vranskog jezera, vrijeme nam je bilo naklonjeno u najboljoj turističkoj maniri, gotovo smo se osjećali kao da idemo na izlet.
Radni dan je, srijeda popodne iza Uskrsa, sunce i voćke u cvatu, trava se nevjerovatno zeleni, krošnje jabuka izgledaju predivno u svom plaštu bijelih i ružičastih latica. Sve je pusto, jednako kao kad dođete i po kiši ranim jutrom, samo ćete vidjeti nekoliko radnika iz „Komunalca“ u njihovim signalnim prslucima i možda jednu ili dvije osobe u cijelom gradu kako idu uz cestu.
Uz jedinu i ujedno i glavnu cestu kroz centar iz sve te derutnosti i zatvorenih prozora upadaju u oči izložene jabuke i naranče koje svojom bojom čine pravi kolor polaroid u ovim bezličnim nijansama. Iseljavanje i nagrizajuća bijeda ne prestaju, razgovaram s gospođom Milom iz Crvenog križa dok istovaramo donešene stvari u skladište. Sve se odmah odlaže po veličini i vrsti, kako bi se moglo pripremiti i odvesti do onih najpotrebitijih u okolnim zaseocima, koji ne mogu doći po stvari.
Iz europske pomoći ova je podružnica uspjela dobiti od ove godine dostavu paketa hrane svaka tri mjeseca za one koji imaju potvrdu iz Socijalnog osiguranja da su među socijalno ugroženima, ili za umirovljenike s mirovinom manjom od 1500 kn.
Bolnije od same činjenice da su mnogi upućeni na taj paket je situacija u kojoj se i ovi drugi, kojima to nije potrebno, laktare da odvuku kući nešto. U tren smo ispraznili do vrha puno auto.
Ostavljam na posebnom mjestu stvari i potrepštine za brojnu obitelj kojoj stižu uskoro i blizanci. Sve im je spremljeno s dirljivom pažnjom, od hrane do odjeće za mala stvorenja, do jedne torbe s potpuno novim stvarima i pelenama.
Još dirljivija je njihova zahvala sutradan, bez patetike i suvišnih riječi i osjećaj da ste nekome itekako olakšali jednu sekvencu u životu.
Pozdravljamo se i skrećemo autom preko mostića i rijeke kako bismo se kratko podružili i s gospođom Slavicom u udruzi Prospero. Prostorije za korištenje im je ustupio Varteks, nalaze se u zgradi pored gradske tržnice koja radi samo subotom prijepodne kada dođe nekoliko ponuđača iz Kistanja i Posedarja. U prizemlju zgrade su ostali poslovni prostori prazni, odnosno zapušteni, u jednom su čak drva naslagana u izlogu. Na katu se nalaze stanovi. Jedna baka naslonjena na štap pratila je naš žuti autić koji je unio nemir i u taj samotni dio grada sa zatvorenim prozorima i kućama, između kojih se sunčaju procvjetala stabla i maslačci. Predajem paket hrane gospođi Slavici, ona će to proslijediti invalidu umirovljeniku koji živi u neljudskim uvjetima bez struje. Sitnica, ali će dobro doći, pogotovo za prazan želudac.
Ova poznata udruga iz Gračaca uspjela je zaposliti sedam žena i opstati već godinama baveći se projektima, brigom za potrebite, nudeći tečajeve i izrađujući i proizvode, tj. suvenire, daleko od brojnih razvikanih udruga koje su lovile u mutnom i naslikavale se po medijima. Za svoj suvenir ovčice dobili su i nagradu od HGK, a za ceker od recikliranih vrećica osvojili prvo mjesto na Startup natjecanju.
Draga gospođa Slavica mi ponosno pokazuje radionicu i prekrasne uratke, poklanja nam dvije ovčice i zahvaljuje na posjeti. Travnjak kod male gradske knjižnice svježe je pokošen, trava miriše gotovo terapijski. Prostorije udruge gledaju na uređen i održavan parkić u kojem bi, u ovo doba proljetnog popodneva trebalo biti ljudi i djece da tu površinu i koriste. Ali, nema nikoga.
Obećavam poduprijeti ih u njihovom radu i makar, iz ove tišine, pronijeti glas o njima.
