Fabergeova pisanica…
(planet zemlja)
Dijana Jelčić- Starčević
Sviće,
promatram,
Fabergeovu pisanicu.
U znamenju uskrsnuća
se zrcali plava ljepotica.
Osjećam
ljubav koju rođenjem
dobih u nasljeđe.
Ples planeta mijenja
scenografiju nutrine.
U mimohodu vremena gledam
faze rađanja i umiranja vremena.
Okrutnost ili samilost?
Milijuni godina u
letu za sljedećim trenutkom.
Prohujala tisućljeća
od zadnje kataklizme svemira.
Rađanje i umiranje civilizacija,
ostale su sjenke u sjećanjima,
kalendari ispisani u kamenu vječnosti.
Hoće li se ispuniti proročanstvo
uklesano u mramor vjetrova ?
Vrti li se planeta sporije nego prije?
Sunce uranja u svitanje ovog jutra,
zemlja pleše nezaustavljivi ples
trenutci odlaze u prošlost,
nemogućnost iskoraka
u budućnost.
Mi smo tek kap
svetog krvotoka,
kap svemira,
zrcalo rodoslovlja.
U nama i oko nas
ljubav,
aquatorij želja, žudnji, čežnji i nadanja.
Približavamo li se sudnjem danu?
Hoće li se zemlja zaustaviti?
Hoće li se otvoriti
vrata sanjanog Raja,
hoćemo li zakoračiti u bezvremenost,
vratiti se u trinaesti eon
u kojem je rođena svjetlost?
Promatram horizont,
osjećam ljubav,
blagost u njenom postojanju
i snagu u njenom djelovanju.
Svaki novi titraj oka,
novo uskrsnuće,
nova spoznaja,
novi san.
Cvrkut ptica,
poziv na jutrenje.
Zvon sa tornja,
poziv na jutarnjicu,
planet nas odnosi
u nedohvatljivu budućnost.
Sretna sam,
živim u skutima plave ljepotice.
Osjećam je, dakle živa sam!