PROLJETNO ČIŠĆENJE

piše: Sandra Marelja Muić
Cijeli utorak proteklog tjedna Hrvatska je presjedila pred ekranima i portalima ne bi li saznala nešto o nevjerovatnoj tragediji koja se dogodila u Koločepskom kanalu i u kojoj je devetero ljudi u sudaru plovila izgubilo svoje živote. Nemilosrdno jugo i nevjerovatne okolnosti same nesreće, torpediranje informacijama o ljudima koji su iz čiste potrebe se zaputili raditi kao sezonci s jednog kraja na drugi, te se po olujnom vjetru i kiši vraćali preko mora, držalo je cijeloj naciji  srce izravno u šaci.

Sutradan, isti ti nisu dobili ni djelić medijskog prostora, jer ih je antologijska rečenica sa sjednice Vlade –molim tajnicu da pripremio odluku o razrješenju ministara- izbrisala s dnevnog reda.

Ista ta Vlada, kao mlađi izdanak one koja je u leksikonu uvrštena kao drugi izraz za korumpiranost i lopovluk, državu je dovela u to stanje da osiromašeni umirovljenici i mladi ljudi u najboljim godinama moraju ići raditi u sezoni na drugi kraj države, jer se nalaze u jednakoj besperspektivnosti, te da se radi bijedne  plaćice  i nađu u ovakvim pogibeljnim okolnostima.

S nepodnošljivom lakoćom im je, eto, sutradan, oduzela čak i status da budu vijest, te sada više ni to nisu bili.

Naviknuti na to kao puk da protekle dvije godine ne znamo baš točno gdje idemo, tko nas gdje vodi i što radimo, ipak smo ostali zabezeknuti kada je do razrješenja MOSTOVIH ministara došlo jer se kvazi nisu slagali s mišljenjem premijera, što je jednostavno tako djelovalo na običnog glasača.

Izmaltretirani tjednima prije sa krizom Agrokora i apokaliptičnim predviđanjima u slučaju nerješavanja iste, koju je zdušno i jedino rješavala upravo sama Vlada, lagano smo i pripremani na pucanje živaca u vrhu, pogotovo kada se danima nije skidao prst s ministra financija koji je nekada bio djelatnik te korporacije. I poslužio sada izvrsno kao platforma za politički obračun stranaka, odnosno kao povod velikom proljetnom čišćenju koje je poduzeto ne bi li se jednim mahom riješilo tog nesretnog MOSTA koji se klima ali se ne lomi. I bilo opet – svoj na svome.

Da su jednim mahom svi oni makar isključili ton, spasili bi nas bili. Ovako smo prinuđeni slušati sate i sate mahnitih izjava, međusobnih prepucavanja i osobne prezentacije u ovom trenutku porozne političke stabilnosti. Sve se na kraju svodi na neke među-osobne odnose; politička neslaganja dobivaju dimenziju španjolskih sapunica gdje je majčin brat otac vlastitoj baki na kraju, a birači s boljim pamćenjem pokušavaju se sjetiti koliko im izjave nakon što su izabrani odstupaju od izjava prije toga. Mi imamo, ja mogu…ništa drugo nismo čuli već tjedan dana , sve u prvom licu množine ili jednine.

Podsmjehujemo se Trumpu i Erdoganu, te sličnim državnicima, no mi sami se uvijek nađemo u nekom kultu ličnosti, uvijek nam se sve vrti oko jedne osobe tj. netko vrti sve po svome kao da mu je država dnevni boravak gdje su mu svi daljinski pri ruci koje nitko ne može drugi uzeti bez pitanja.

Dvadeset godina u  razmacima se ponavljaju tako neki autokratski potezi predsjednika stranaka, redovno s nijemim stranačkim suradnicima u pozadini dok glavni ili glavna drži monolog.

Interakcija, komunikacija, dijalog, dignitet – ljudski i politički, uvažavanje različitosti, razmjena, sve ono što treba za jedno zdravo funkcioniranje demokratske države, toga svega kod nas nema, samo se ciklički vraćamo na politička preslagivanja, ni naprijed ni nazad, tj. možda ipak nazad. Da, malo.