Anđelka Korčulanić
Osamljenoj duši prijetnja je proljeće
što brzace svijesti mjesečinom muti
i željama srce puni da biva sve veće,
glasni timpan udaran golom puti.
Kamo da se skrijem od ovog proljeća
što čežnju pod kožu unosi do svanuća,
pita me pamtim li kako izgleda sreća
dok mirisima divljine puni mi pluća?
Kamo da se skrijem od ovog proljeća
i od svadbenih pjesama češljugara
u zoru kad sama gorim kao svijeća
dok oni se ljube u mladom lišću nara?
Kamo da se skrijem od ovog proljeća,
od vjetra što me pohotnim prstima dira
i samilosne nježnosti procvala cvijeća,
gdje da nađem zaklon i trenutak mira?