piše: Filip Ćorlukić… Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Ustaničko mjesto
Što se tiče “ustaničkog mjesta”, u Plaškom su 1941. osim jednog Hrvata, svi građani bili Srbi. Kad je počeo četnički ustanak, oni su tog jadnika ubili i ispekli na ražnju, kasnije su se pridružili partizanima, postali su “prvoborci”, a u gradskom parku je postavljena velika spomen-ploča s imenima boraca palih “u borbi protiv fašizma”.
Živeći u službeno političkoj atmosferi “bratstva i jedinstva”, oni nisu javno prezirali hrvatstvo kao što su građani Vladičina Hana prezirali Bugare, ali su u svome ponašanju, ne samo nepriznavali ostale, nego su čak i unutar srpstva stvorili atmosferu posebnog plaščanskog srpstva. Nisu baš cijenili ni Srbe, koji su u Tvornicu došli uz nekog drugog kraja.
Zbog njihova mekanog zagrebačkog govora stalno su ismijavali Bracu i Tanju Kovač, a zbog svoga “prava na izražavanje nacionalne svijesti” jedna tehničarka u laboratoriju prouzročila je veliki politički problem. Naime latinična slova simbola kemijskih elemenata ona je počela pisati ćirilicom, a kad to Tanja nije htjela primiti, niti ju je mogla natjerati da od toga odustane, nastao je problem koji je morao rješavati čak i partijski komitet. Tehničarka je konačno pristala, ali je rekla da će se žaliti.
Direktor Rade i šef službe održavanja Ico bili su naglašene iznimke. Rade je doslovno prihvatio politiku bratstva i jedinstva dok Icu uopće nije zanimala nikakva politika. S njima sam se vrlo brzo sprijateljio.
Mene su općenito svi dobro prihvatili, a instrumentarci koji su mi bili povjereni trudili su se da što više nauče. Slobodna sam poslijepodneva uglavnom provodio sa Đokom. Ponekad smo šetali i po nekoliko kilometara izvan grada i razgovarali. On je još kao dječak bio partizanski kurir, mnogi su mu rođaci bili na visokim položajima, bilo je i generala, koji su mu tvrdili da ga mogu vratiti u Ivangrad, ali je on bio previše ponosan da bi prihvatio takvu pomoć. Oni su mu osigurali i stan u Novom Beogradu, a ovdje je došao dok ne nađe neki posao. Duboko je razočaran smjerom kojim je krenuo naš samoupravni sistem u privredi, lako bi mogao dobiti neko direktorsko mjesto, ali da u sadanjim okolnostima nigdje nije želio biti direktor.
Dugačke priče s Đokom
Pričao sam mu o mome boravku u Etiopiji, kao i da sam tamo razgovarao s nekim našim ljudima koji tamo rade u okviru tehničke pomoći. To je dobar posao, u gradu Nazaretu, koji se nalazi u klimatski vrlo povoljnoj regiji i ima tvornica papira, pa sam mislio tamo otići vidjeti da li im trebam, ali zbog nekih teškoća nisam otišao. Đoko mi je rekao da se i on raspitivao, ali da Ured tehničke pomoći ne traži stručnjake za papirnu industriju.
Prigodom tih dugačkoj razgovora on mi je mnogo toga ispričao i o vremenu rata u Crnoj gori, a ja njemu o mojoj prošlosti. Sjedili smo u mojoj sobi kad sam mu pričao o događajima u Tuzli prije dolaska partizana, a kad sam mu pričao o zločinima partizana za vrijeme njihova četrdesetodnevnog boravka, počeo se znojiti od muke. Kad sam mu ispričao ono što se događalo nakon našeg zarobljavanja na Bleiburškom polju, zaprepašteno je govorio da o tomu ništa nije znao, a da ništa nisu znali ni crnogorki generali, koji su se inače često hvalili uspješnim završetkom rata. S Đokom sam se bio toliko sprijateljio, da je on bio prva osoba uopće, kojoj sam ikada govorio o tim događajima. Vjerovao mi je i zgražao se. Ne znam da li se ikada ispisao iz Partije.
Kruh iz Plaškog
Za razliku od Zagreba, u Plaškom su pekli izvrstan kruh, pa sam svake subote iz Plaškog nosio u Zagreb po par štruca kruha. Za uzrok toj razlici u kvaliteti saznao sam par godina ranije kad sam s Kukom poslom bio u Novom Kneževcu u Banatu. Pri kraju posebno priređene večere, dok smo jeli izvrsnu turoš pitu (sirnica) pripiti predsjednik općine se počeo glasno žaliti:
“Nas optužuju da ne znamo napraviti dobar leba, a iz ministarstva poručuju da odemo u Istru da nas oni nauče. Ne treba nam Istra. Mi smo uvek pravili najbolji lebac, ali od ove pšenice se to ne može. Mešamo nekakva lepila i ostalo, ali ne pomaže”.
Naime, od kad su se u Jugoslaviji umjesto kvalitetne tvrde niskorodne pšenice sve više sijale meke visokorodne, više se rijetko mogao naći dobar kruh. Po svemu sudeći seljaci oko Plaškog tada su još uvijek sijali stare sorte pšenica.
Kovač dobio otkaz
Nakon dva mjeseca Plaščani su konačno našli nekakav razlog i Kovaču dali otkaz. Direktor Tomić je bio dobar čovjek, ali i poslušan “vojnik Parije”, pa je pristao i potpisao. Na to je Tanja dala otkaz i oboje su odrađivali otkazni rok. Đoko i ja smo obavljali svoje poslove. Moji instrumentarci su bili vrlo zadovoljni onim što sam ih poučio i bilo im je žao kad sam konačno trebao otići. Tomiću i Ici sam rekao da me nazovu telefonom kad imaju nekakvih teškoća. Nekad mogu pomoći razgovorom, a uvijek ću moći odvojiti par dana do dođem u Plaško. Đoko je kasnije našao nekakav posao u Beogradu.
Braco Kovač je otišao u Industroprojekt, gdje je ranije došao inženjer Velikonja i pokrenuo osnivanje odjela za projektiranje postrojenja za proizvodnju celuloze i papira. Tanja se zaposlila u nekom zagrebačkom laboratoriju.
Sremsaka Mitrovica
Kad sam došao u poduzeće, Sekardi mi je rekao da na insistiranje inženjera Rozina idem u Sremsku Mitrovicu. Imaju nekakvih problema s velikom papirmašinom, ali je on napravio jedan širi Ugovor, pa je obzirom da je u izgledu novi veći posao, on je trajanje Ugovora ograničio na dva mjeseca, s time da se može i produljiti. Pogledao sam tekst Ugovora u kojemu je onako općenito navedeno mnogo točaka. Pored ostalog tu je bila i obuka kadrova. Kod toga: “on znade kako to učiniti”.
U Sremskoj Mitrovici me je u kancelariji tehničkog direktora dočekao i Rozin. Tad su pozvali i šefa održavanja instrumentacije inženjera Vladu Valentića. Rekli su mi da automatska regulacija koncentracije papirne mase ispred stroja ne radi dobro, pa im gramatura papira stalno varira. Vlado je rekao da trebaju kupiti brži automatski regulator, a Rozin je predložio da prvo pozovu mene – jer ja možda nešto mogu učiniti. Taj veliki stroj za proizvodnju novinskog papira bio je najveća papirmašina u Jugoslaviji, a budući da je stalno imao nekakve zastoje oni su je zvali: “Stojanka”.
Nakon što su mi izložili problem, zamolio sam ih tehničke nacrte tog dijela postrojenja. Ja sam bio na puštanju tvornice u rad, a na nekoliko dana sam zbog nečega dolazio i u vrijeme moga polugodišnjeg otkaznog roka. Bio sam siguran da ne treba kupovati novi regulator ako je ovaj njihov regulator ispravan. Naime, u to vrijeme nisu postojali nekakvi osjetljiviji i brži regulatori, ali im to nisam rekao, jer nisam želio omalovažiti mišljenje njihova šefa instrumentarske službe inženjera Vlade Valentića, kojega sam ranije upoznao. Bio je to sposoban inženjer, ali osim na ovom francuskom postrojenju nije imao šireg iskustva.
Već nakon kraćeg uvida sam zapazio da nedostaje kada za izjednačenje koncentracije, koju imaju sve moderne papirmašine – što je Rozin potvrdio. Na to se tehnički direktor usprotivio tvrdeći da je to dobra firma, da je to riješila na neki drugi način i da ne bi dozvolila pogrešno projektiranje. Odgovorio sam da i DIN-standard dozvoljava do 5% pogrešaka u projektiranju, što se ispravi prilikom montaže, pa sam im predložio da odemo pogledati na lice mjesta. Pogledali smo i vidjeli da te kade nema. Zatim sam zamolio da laboratorij do sutra ujutro svaka dva sata uzima uzorke uzduž papirne trake i da utvrdi na kolikim se odstojanjima pojavljuju maksimumi gramature, a da ćemo onda odlučiti. Ujutro sam pregledao laboratorijske nalaze i procijenio koliku bi zapreminu trebala imati ta kada za ujednačenje koncentracije.
U kancelariji sam ponovio da zamjena regulatora u ovom slučaju nema nikakva smisla te da se mora ugraditi kada, a da njima preostaje ili reklamacija projektantu, što bi trajalo dugo, ili da to sami načine. Dugo su šutjeli, a onda je Rozin rekao da se odmah počne s izradom kade i popratnih instalacija, na što je tehnički duboko uzdahnuo i naglašeno glasno rekao: “idemo na posao!”.
Posao je trajao je oko tri tjedna, a kad je pušteno u rad ispostavilo se da je problem potpuno riješen. Pozvali su i Rozina iz Zagreba, pa su u jednom lokalu na obali priredili večeru, koja je bila izvrsna. Lijepo smo se zabavljali i pričali, a ja sam iskoristio prigodu, pa sam im govorio da trebaju promijeniti odnos prema instrumentarskoj službi, jer to nije servis koji trebaju pozvati kad je nešto u kvaru, nego da je to kontinuirana pogonska kontrola rada postrojenja.
Rozin im je ispričao kako sam to bio riješio u Maglaju i svi su prihvatili da je to ono što im treba. Cijelo sam vrijeme moga boravka radio s instrumentarcima. Vladi sam rekao da znadem da šefovi nerado usvajaju njegove prijedloge, jer tako je i u drugim tvornicama, pa neka iskoristi moj boravak, jer će poslije uspjeha s pregradnjom tehnički direktor usvojiti sve moje prijedloge. Ne želim se kititi njegovim prijedlozima, ali će njemu biti puno bolje.
Tračevi o događajima u Zagrebačkoj tvornici papira još se nisu bili stišali, pa su me mnogi pitali o pojedinostima. Najupornije je bio pravnik, šef kadrovskog sektora. Kad sam mu opširno ispričao sve o najvažnijim događanjima, upitao me je zašto to ne objavim u novinama. Rekao sam mu da mi to nitko ne bi objavio, a on je odgovorio da je njegov dobar prijatelj glavni urednik beogradskog tjednika NIN, pa neka napišem a on će mi to osobno odnijeti u Beograd. To sam i učinio, a taj je opširan i naglašeno provokativan članak objavljen već u narednom broju NIN-a.
Kad me je sreo kadrovik mi je smijući se rekao da je članak u Beogradu napravio pravu zbrku. O članku su raspravljali na Saveznoj privrednoj komori i od Poslovnog udruženja industrije celuloze i papira su tražili da odgovore na taj članak. Znao sam da oni ne mogu osporiti ni jednu tvrdnju u pismu, a kad sam nakon nekoliko dana dobio pismo od moga maglajskog direktora i prijatelja Jaroslava Kudere, koji je nakon progona s direktorskog mjesta osim što je bio savjetnik Investicijske banke bio i predsjednik poslovnog udruženja. Sadržaj je bio naglašeno birokratski služben.
Iza naslova: “Druže profesore” prigovara mi što iako znadem za velike teškoće u kojima se nalazi papirna industrija, svojim sam joj člankom nanio još veće teškoće. Pismo, kojim sam mu odgovorio, sročio sam izrazito prijateljski. Naslovio sam ga s: “Dragi Jaro” pa napisao da razumijem da mi u tom pismu nije mogao pozdraviti suprugu i upitati za djecu. Zatim sam ga podsjetio na situaciju u kojoj se on našao kad su ga onako bezobrazno izbacili iz maglajske tvornice, a obzirom na visoki položaj koju mu je ponuđen u Beogradu, nije s time mogao ići u javnost.
Što se tiče moga pisma, napisao sam mu da je to moj stvarni prilog ostvarenju boljeg stanja u papirnoj industriji. Kopiju toga pisma je vjerojatno poslao i Privrednoj komori, a kad smo se mi kasnije susretali, to nikada nismo spominjali. On je znao da sam ja znao zašto je morao tako pisati. Takva su bila vremena, a mi smo ostali prijatelji.
Sremska Mitrovica je nastavak starog rimskog Sirmiuma. No, osim te tvornice nije bilo nekih poslijeratnih novina. Hotel je izvrstan za ono predratno vrijeme, ali u sobama još nije bilo tekuće vode. U mojoj sobi je uza zid je bio postavljen lijepi drveni umivaonik s lavorom, bokalom čiste vode i kvalitetnim ručnikom. Hrana je bila izvrsna. Udaljenost od hotela do željezničke postaje je oko 20 minuta hoda, pa putnici uzimaju lijepi fijaker, koji je stalno na raspolaganju. Stjecajem okolnosti više nikad tamo nisam odlazio.
…