piše: Viktorija Banić
Veljača. U ovo doba godine tvrdoglavo se smjenjuju hladnoća i kiša i rijetko se što nudi kao treća mogućnost, zanimljiv događaj u danu ili barem njegova naznaka.
Čak ni nekad u ovom mjesecu prepoznatljive mačke više nisu pouzdane, pa mijauču nemaštovito, čini mi se, veći dio godine. Ništa.
Zapeli smo duboko u razvučenoj zimi, pa željni dalekog proljeća upiremo pogled u prve pupove na granama.
I sjetim se!
Evo, između najave poskupljenja plina i struje i tko zna koje afere o pronevjeri državnog novca, sjetim se da je jednom daaavno ipak postojalo nešto čemu smo se veselili i ovih otužnih dana – fašnik, karneval, maskenbal, maškare, poklade, kako god ih nazivali u nekom kraju. Zajedničko je bilo svima – šarenilo i veselje.
Istina, u trgovinama se tada nije moglo kupiti gotove kostime. Jedva da je bilo i onih plastičnih maski, nešto papirnatih šešira škrto ukrašenih šljokicama, poneko indijansko pero i to je otprilike bilo sve. Veselje se i nije krilo u gotovom liku, nalazilo se u našem snalažljivom opremanju, nestrpljivom iščekivanju i okupljanju.
A „snalažljivo opremanje“ značilo je, jednom prilikom u mom slučaju, rezanje u ormaru pronađene zavjese u nedostatku raspoloživog materijala za ovogodišnju kreaciju. Mama se toliko zaprepastila kad je krenula promijeniti zavjesu da sam prošla nekažnjeno. Ali to je već dio jedne druge priče…
Uglavnom, svakojako maskirani divili bismo se jedni drugima, pa tako „neprepoznatljivi“ krenuli obilaziti svoju malu ulicu. I nismo samo hodali i kucali, zvonili i zvali, mi smo pjevali, pričali, malo sjeli i bili zadovoljni jer nas nitko od naših roditelja ne prepoznaje. Hm…
Što bi nam pružili? Šareni bombon, koju kovanicu, rjeđe papirnatu novčanicu, pa i onu najmanju, a našlo bi se i poneko jaje. Koliko god nas veselilo umnažanje tog „blaga“ u košaricama i vrećicama, ujedno je značilo i da se obilazak bliži kraju, baš kao i naša jednosmjerna ulica. Ostalo bi samo da rumenih obraza razdijelimo prikupljeno i uputimo se svatko svojoj kući. Do slijedeće godine.
A „odrasle“ maškare? Vladale su gradom – na ulicama i trgovima, dolazili u grupama, upadali u trgovine, srednju školu, šalili se i izvodili podvale. Nitko se nije ljutio.
Neka su okolna mjesta imala tradiciju „zvončara“, znate onih umotanih u životinjske kože, sa drvenim maskama na glavi, opasani lancima na kojima vise velika bučna zvona. Pa trče, plešu raširenih ruku, tresu bokovima i plaše prolaznike koji vrište i bježe kud koji. Ne znam čime su još naoružani zvončari u drugim mjestima, ali ovi naši su nosili vrećice s pepelom i punu šaku prosipali po onome koga uhvate. Što se više otimao i branio to su bili uporniji…
A eto, ove godine je i moje mlađe dijete dogovorilo sa svojim prijateljem krenuti kod njega u prvi maskirani obilazak, jer u našoj ulici djece nema, a niti tko hoda maskiran. Prisjećajući se svojih davnih maskiranih pohoda gotovo da sam zaustila: “Može“, a onda se ugrizla za jezik. Sjetila sam se da je puno vremena od tada prošlo i da se sve promijenilo.
Dogovorili smo se da ćemo prije nazvati prijateljevu mamu i provjeriti izvedivost njihova dogovora. Ispostavilo se, nažalost, da su i kod njih stigla neka ozbiljna, zatvorena vremena i da su i tamo djeca prestala hodati maskirana po susjedstvu. „Zato i zovem da provjerim“, kažem, a onda žena nastavi:“Ma znaš što je ove godine presudilo da svi djecu zadržimo u kućama? Bile su pljačke. Tu u kvartu! Maškare kucale na vrata, ljudi otvorili pa bili pokradeni! Možeš misliti! Umirovljenici! Sada više nitko nikome ne otvara vrata!“
Nepopravljiva kakva jesam, još se jednom razočaram u svijet oko sebe. Predložim, na kraju, da se njih dvojica maskiraju i zabave kod kuće. Znam da nije isto, ali…
Razmišljajući tako o vremenima nekada i sada, ljudima i „neljudima“, stigoh do pošte. Na vratima poštanskog ureda izvješeno upozorenje: „Zbog sigurnosnih razloga zabranjuje se ulazak u poštanski ured svim maskiranim i kostimiranim osobama tijekom trajanja karnevala/fašnika/poklada“. U slobodnom prijevodu – i oni se boje! Pljačke…
Najprije smo se prestali družiti, osim virtualno. Zatim nam je taj virtualni svijet ukrao i stvarni smijeh i ostao je tek onaj kratki smiješak, kao reakcija na objavu na društvenoj mreži. Sada smo se evo prestali i maskirati i veseliti se mogućnosti da barem na par sati budemo netko drugačiji, nestašan, prije svega beskrajno veseo i društven. Nikakvo čudo u društvu u kojemu je vrhunac originalnosti kostim „jaje na oko“! Tko bi još poželio biti kauboj, bolničarka ili, ne daj Bože, crvenkapica?
Poklade su se svele na formalno preuzimanje ključeva grada u turističke svrhe, pa „opleti“, usput, po lokalnoj politici i na kraju pojedi što više krafni.
Ovo posljednje nije ni loše. Krafne barem nikoga ne uznemiravaju, ne ugrožavaju sigurnost, niti pljačkaju nakon otvaranja. Usta. Osim toga, barem nakratko, zabavljeni žvakanjem, nećemo se žaliti, prigovarati jedni drugima i češće ćemo se umrljani pekmezom pogledavati u oči. Uopće nije loše! Krafne za sve!
A već sljedeće godine, vratite nam poklade, maškare, fašnik… Ali one prave! Molim.