Jezero Jarun – multifunkcionalna rekreacijska zona budućnosti
tekst: Kristijan Kuš
foto: Damir Koboević ...foto album
Prošle subote pokrenuo sam novu seriju pješačenja s ciljem upoznavanja zanimljivosti zagrebačkih gradskih naselja, kojoj sam dodao neke nove elemente. Tako sam uz standardne priče i informacije o pojedinom naselju, uveo i jedan tematski element, npr., posebnu priču o prirodnim ljepotama, povijesno-kulturnim znamenitostima, arhitekturi, znanstvenim institucijama itd.
Teme ovog izleta bile su prirodne ljepote u kombinaciji sa sportskom rekreacijom i umjetničko-duhovnim elementima.
Mjesto koje je najbolje odgovaralo ovom opširnom opisu nije ni više ni manje nego naš najstariji i najposjećeniji rekreacijski centar na zapadu Zagreba, Sportsko rekreacijski centar Jarun, koji se nalazi u sklopu istoimenog gradskog naselja Jarun, na krajnjoj južnoj strani Gradske četvrti Trešnjevka-Jug.
Kako ni ovoga puta nisam uspio zainteresirati Zagrepčane (ili one koji se tako vole nazivati) za ovaj izlet, ponovno smo moj kolega Damir K. i ja krenuli na samostalnu gradsku avanturu.
Naš izlet krenuo je od Savskog mosta, inače najstarijeg zagrebačkog riječnog mosta, izgrađenog u vrijeme Napoleona Bonapartea. Kako u ono doba nije bilo nikakvih mostova preko rijeke Save (na ovom zagrebačkom području), nego se rijeku prelazilo malim splavima, Napoleon je odlučio osuvremeniti i ovaj dio Hrvatske (ondašnjih Ilirskih pokrajina), pa je uz silne ceste, vojna skladišta i zgrade i slične strukture pretežno namjenjene vojnoj svrsi, dao izgraditi i nekoliko važnijih mostova u našoj državi, uključujući i ovaj.
Dugo je Savski most bio jedini zagrebački riječni most, i jedini preko kojeg su prelazili, prvo kola i automobili, zatim autobusi i tramvaji.
Već polovicom 20. stoljeća (posebno nakon II. Svj. Rata), krenulo se s masovnom izgradnjom drugih zagrebačkih savskih mostova (najviše zahvaljujući gradonačelniku Većeslavu Holjevcu), da bi sami Savski most izgubio svoju prvotnu funkciju (postao je premalen za sav taj silni promet koji je povezivao stari Zagreb s velikom izgradnjom naselja u nekadašnjem Južnom, a danas Novom Zagrebu). Danas ovaj most služi isključivo prelasku biciklista i pješaka i trenutno je jedini pješačko-biciklistički savski most u gradu.
Još i danas se prije dolaska na sami most (s njegove sjeverne strane) mogu vidjeti kamene kocke, koje su nekada označavale granicu između gradskih naselja (u smjeru Gradeca i Kaptola) i okolnih sela ondašnjeg Novog Zagreba.
Krenuvši sa Savskog mosta, Damir i ja, došli smo do jednog dijela savskog nasipa, točno na mjesto nekada slavnog gradskog kupališta na Savi (od čega nije ostalo ništa), kojeg je dao izgraditi i urediti još jedan poznati zagrebački gradonačelnik, Vjekoslav Heinzel.
Danas se na ovom mjestu, sve do ulaska u SRC Jarun, mogu vidjeti i obići neka poznata mjesta, poput stare “studentske” pizzerije “Stara Sava”, Studenskog doma “Stjepan Radić”, Doma odbojke, SC Mladost (sve izgrađeno za potrebe Univerzijade 1987.; osim pizzerije, naravno 🙂 ).
S druge strane nasipa nalazi se stara brana, ušće trostrukog potoka (kako ga ja nazivam) u rijeku Savu (naime, osim vode potoka Vrapčaka, u njemu se nalaze vode barem još dva velika gradska potoka, koja su se s Vrapčakom spojila na drugim mjestima, potoka Črnomerca i Kustošaka), te stara, još očuvana gusta šuma.
Pred ulazak na Malo jezero SRC Jarun, može se vidjeti i jedna od nekada jedine dvije stare seoske ceste (nekadašnjeg sela Jarun, koje potječe iz polovice 16. st.), Jarunska obala (druga ulica se zove Jarunska cesta).
Jezero Jarun se sastoji od tri vodena dijela: Malog jezera (oko kojeg su smješteni kafići, restorani, noćni klubovi, mala trim staza, staza za minigolf, jedno sportsko igralište te jedine uređene plaže za kupače na cijelom jezeru), Velikog jezera (oko kojeg se nalaze mnogobrojni sportsko-rekreacijski sadržaji, i nije namjenjeno za kupanje), te Regatne staze (inače jedinog originalnog dijela jezera, nekada rukavca rijeke Save; a sada veslačke i jedriličarske staze za treninge i utrke, te povremena natjecanja u sportskom ribolovu).
Prolaskom oko Malog jezera, stigli smo na Otok veslača (jednog od šest jarunskih otoka), gdje smo se upoznali s prvom posebnom zanimljivosti ovog multifunkcionalnog centra.
Radi se o hortikulturno-ekološkom projektu “Drvo života”, koje postoji već 20-ak godina, i koji se sastoji od 20-ak stabala raznog drveća, svakog zasađenog s ciljem očuvanja prirode, a posebno biljaka. Od vrsta drveća, Damir i ja našli smo najviše stabala hrasta lužnjaka, vrste javora, jasena, lipe, te nama najomiljeniju trešnju (koja se već zacrvenila od svojih plodova).
Slijedeći dugu regatnu stazu, uz nekadašnje selo Petrine, i prešavši zgradu veslača i jedriličara, s zanimljivim starim parobrodom (vjerojatno replikom), stigli smo na Veliko jezero, i mnoštvo sportsko-rekreacijskih terena i parkova uzduž njegove dugačke obale. Igrališta za nogomet i rukomet na pijesku, odbojku na pijesku, viseću kuglanu, minigolf, skate park, trim stazu, fitness sprave na otvorenom, sanjkalište (zimi, naravno) i još mnogo drugog sadržaja koje nismo uspjeli obići ili pronaći (poput tzv. Višeosjetilnog parka za slijepe i slabovidne osobe).
Usput smo, prilikom ulaska na Veliko jezero, nabasali na Solarnu klupu, gdje sam odlučio malo napuniti svoj mobitel, kako bi se uvjerio da ova klupa zaista ima neku konkretnu svrhu.
Odlaskom s Velikog jezera, a pokraj oblikom duguljastih Otoka Univerzijade ’87 i Trešnjevke (gdje se nalaze sportske tribine i neki ugostiteljski objekti), prošli smo lijepo uređenom pješačko-biciklističko-rolerskom stazom (koja inače okružuje cijeli ovaj kompleks, a duga je nešto više od šest kilometara), pokraj Softball igrališta (softball je nešto jednostavnija verzija ženskog baseballa), sve do najvećeg jarunskog otoka, Otoka hrvatske mladeži. Ovaj otok je najpoznatiji po svojim divljim plažama (ali koje nisu za kupanje), uskim rukavcima prepunih lopoča, gdje lete vretenca i drugi močvarni insekti, a omiljena su mjesta patkama, labudovima, te kajakašima i kanuistima. Pokraj ovog otaka nalazi se i Otok (točnije otočić) divljine, koji, kao ni Otok ljubavi, nije povezan mostom, pa do njega možete doći samo plivanjem ili čamcem.
Na ovom otoku nalazi se mnoštvo močvarnog bilja, gusta i nepregledna šuma s mnogim šumskim stazama, tu se održavaju i neki veliki koncerti i festivali, poput najpopularnijeg InMusic festivala.
Ali, ovo zabačeno mjesto je i dom za sve ljubitelje očuvane prirode, umjetničkih vrijednosti i duhovnih stremljenja.
Upravo na ovom mjestu nalaze se dvije takve umjetničko-duhovne instalacije.
Jedna se zove Solarni pleksus Europe, koja predstavlja grupu od 36 velikih gromada kamenja (dovezenih sa Velebita), koja na točno određenim mjestima zatvaraju “loše” energetske točke na Zemlji, i na taj način poboljšavaju karmu planete Zemlje (ili Geje, kako ju zovu pripadnici nekih duhovno-umjetničkih pokreta).
Druga ovakva stalna instalacija zove se Zagrebački labirinti, sa sličnom porukom kao i sami pleksus, s jedinom razlikom da su oni namjenjeni spajanju duhovnih elemenata same planete i ljudi individualno.
Nažalost, kako je vrijeme bilo poprilično tmurno, noć je brzo pala, pa do labirinata nismo uspjeli doći.
Stoga smo se vratili na početak našeg puta i zakazali termin za neko drugo zanimljivo avanturističko putovanje zanimljivostima našeg grada pod Medvednicom.
Hvala na čitanju!