piše: Esad Redža
Sjetim se uvijek djetinjstva i jednog prijatelja. On je imao dovoljno hrabrosti učiniti sve ono što smo mi samo mogli sanjati.
S devet godina je imao sve vrline pravog vođe.
Požrtvovan, pravičan, hrabar …i to sve u tijelu dječaka.
Spremno bi odgovorio i ukazao učiteljici na njenu pogrešku ili bi preuzeo odgovornost za nekog od nas, makar bili u krivu.
Prijateljstvo je za njega bilo iznad svega.
Škola je tražila rad, učenje i disciplinu, tu se on baš nije snašao.
Na žalost, škola nije ocjenjivala njegove vrline.
Ma, siguran sam da svatko zna jednog takvog malog heroja svoga djetinjstva.
Gdje su oni danas? Bez takvih se ne dobiva rat. Nema prave i zdrave akcije bez njih na čelu.
Njih trebate kad više nema drugih rješenja. Oni su na kraju sve ono o čemu samo možete sanjati.
Jedna nesretnica skočila je danas u podne s mosta.
Preneražena lica zalijepljena uz stakla na autobusu buljila su u jadnicu koju odnosi rijeka.
Vozač ne otvara vrata. Promet stoji. Sve stoji.
Diže se jedan mladić, silom otvara vrata. Baca svoju jaknu i u tri koraka do ograde mosta, skače u rijeku.
Ona ista skamenjena lica prebacuju se na drugu stranu autobusa ne bi li vidjeli kako mladić pliva prema nesretnoj djevojci.
Najednom se prolomi zajednički urlik: “Ima je! Ima je!”
Dok se mladić borio s brzom rijekom jedva izvlačeći djevojku do obale, vozač je otvorio vrata i svi su pohrlili do ruba obale pružiti ruku mladiću.
Junak dana se ukazao svima njima.
Ma siguran sam da svatko zna jednog takvog heroja.
Nemojte biti zlobni i jalni prema njima, pa ih s kakve pozicije gazit, samo zato što oni nisu spremni na uvjetovane kompromise kao vi.
Spremno im pružite ruku i ne crvenite se pred njima.
To su ipak prijatelji koje pamtite cijeli život.
Ma siguran sam da svatko zna ……………..