tekst: Esad Redža
Neki dan su u dubokom ledu Sibira pronašli našeg dalekog rođaka.
Savršeno očuvanog tijela.
Oko pasa imao je kožni tobolac sa strijelama.
Lovac koji je lovio kažu prije 5000 godina. Utvrdili su i njegovu dob. Imao je 45 godina.
Nije umro prirodnom smrću.
Ubijen je s leđa. Strijela njegova neprijatelja duboko se zarila ispod njegove lijeve lopatice.
Motiv nikada nećemo saznati. Znamo da je u pitanju neka borba za prevlast, puko preživljavanje, ljubomora ili imovinsko pravni odnosi tih vremena.
Nismo se puno promijenili u zadnjih pet tisuća godina.
Nije se ni klima puno promijenila. Iako nas bombardiraju iz dana u dan globalnim zatopljenjem.
Sve je baš kako treba biti. Nekoga od nas možda pronađu za pet tisuća godina zamrznutog s kolicima punim iz netom obavljenog šopinga.
Možda u savršeno očuvanom autu s rukama na volanu i izrazom bijesa na licu. Tko zna?
Nije niti važno prije ili kasnije, sudbina je vrlo jasna. Zemlja za sve nas ima plan i rješenje ,a bogami i novu šansu.
Zabijamo noževe jedni drugima već tisućljećima, volimo se malo ili nikako.
Za napredak mog plemena mog naroda ili mog boga spreman sam na sve. Samo svoje volim.
Utopija jednakosti pet tisuća godina stoji tu među nama u dubokom ledu.
Taj led neće otopiti klimatske promjene. Taj iskonski led moramo sami otopiti, vatrom srca.
Zvuči li ovo kao vapaj starog mudrog poglavice?
E, pa baš mi je drago da vam to tako zvuči.
Znam, neki će reći, još jedna patetična naivčina.
Ova sadašnja klimatski topla zima možda otopi neki led u vama.
Možda vas za pet tisuća godina nađu negdje u dubokom ledu sa zamrznutim osmijehom na licu.
Sretni vam blagdani, dragi ljudi i sretna vam nova godina!