MALI JEZIČNI SAVJETI
Časopis Jezik
Na prvi je pogled sve jednostavno – hvala je imenica ženskoga roda, pa bi uz nju uvijek trebao ići pridjev ženskoga roda – hvala lijepa, hvala velika. I naši priručnici uglavnom kažu da je valjano reći hvala lijepa, a da hvala lijepo nije hrvatski.
To je naravno točno, pa je u primjerima
Hvala lijepa svim čitateljima.
Lijepu hvalu zapisali su o našim junacima.
Velike hvale nikada dosta.
Velikom hvalom možete mnogo postići.
hvala imenica ženskoga roda koja uza se ima i pridjev ženskoga roda. Imenicom smo izrekli pohvalu.
Međutim, hvala može doći kao izraz zahvale: hvala lijepo, a tada se ne mijenja po padežima i u tom izrazu može biti i srednji rod, lijepo hvala. Tada je to izraz kojim ne pohvaljujemo koga (što), nego izričemo svoju zahvalnost.
Ja nemam ništa drugo reći nego jedno veliko hvala.
Svoje veliko hvala pokazala sam vam na mnoge načine.
Da je u tim primjerima riječ o izrazu zahvale, a ne o imenici i njezinu pridjevu, možemo se uvjeriti ako pokušamo postaviti hvala u odgovarajući padež:
Ja nemam ništa drugo reći nego jednu veliku hvalu.
Svoju veliku hvalu pokazala sam vam na mnoge načine.
Primjeri su promijenili značenje jer smo izraz zahvale pretvorili u običnu imenicu s pridjevom pa nismo izrekli svjoju zahvalnost, nego smo koga pohvalili.
Dakle, imenicom pohvaljujemo i tada je pridjev obvezno u ženskom rodu – hvala lijepa, hvala velika – kada želite koga pohvaliti.
Izrazom zahvale izričemo svoju zahvalnost i tada se može upotrijebiti i srednji rod – hvala lijepo i hvala veliko – kada se želimo komu zahvaliti.
Naime, različito je kada kažemo: Ovu lijepu hvalu ti pišem od srca (jer te pohvaljujem). ili Ovo lijepo hvala ti pišem od srca (jer ti zahvaljujem).
Čini vam se složenim? Hm. Pogledajte onda onda još i savjet o zahvaliti i zahvaliti se pa ćete vidjeti dahvala i zahvalnost nisu jednostavne. Treba ih znati pokazati. 🙂
Savjet napisala: Sanda Ham
(Napisano prema knjizi Stjepana Babića, Sročnost u hrvatskome književnome jeziku, MH, Zagreb, 1998., str. 52. – 55.)