tekst: Dijana Jelčić – Starčević
Zaustavljeno u sjećanju naše naglo ljeto se obnavlja. Znakovima zbilje potvrđuje svoju istinitost. Dan se kotrlja zemljinom ekliptikom iskreći prolaznost vremena i postojanost čuvstva koje se u meni umnaža. Jedno obično poslijepodne se objavljuje prividom čarolije iznjedrene iz magije srca.
Ništa se ne događa i događa se sve. U tišini prostornosti ćutim tvoju blizinu iako nisi uz mene. U ovitku uspomena blješti tvoj lik, sjaje ćilibarski fenjeri u kojima vidim san one davne ljetne noći. Promatrali smo smjenu sunca i mjeseca. Morske orgulje su narušavale muk sutona. Mjesec je sjao samo za nas. Uzburkavao dubine u plimu strasti.
Ulovljena sam u mrežu ljubavi, slobodna u životu. Umrežena u tkivo sanjivosti sanjam već desetljećima isti san. Živim život pustolova.
Osjećam kako se pijesak vremena slijeva mojim licem i zaobilazi tragove tvojih usana. Uramljuje ih kao pečate sreće. Srce odbrojava trenutke svog robovanja nježnom moćniku. Sretno se igra sa perlama krvi u kojima se krije samo jedna slika signirana rukopisom svijesti, tvoje obličje koje ispunjava cijelo moje osrčje. Poslijepodne bez tebe s tobom, naglo ljeto bez tebe s tobom, ponavljajuća milina koja me opija kao crno vino.
Pišem, slažem slova u riječi koje djeluju tako besmisleno u usporedbi sa osjećajem koji me omamljuje. Kako oblikovati pjesmu koju osjećam u misaonom režnju? Čujem je, vidim je, mirišem je, kušam je ali ovo što vidim na zaslonu računala je tek sinopsis neizrecivosti, nemogućnost osmišljavanja dijaloga srca i tijela. Čujem ga kao što osjećam tvoje poljupce.
Magija qualie me ovija i ne dozvoljava mi da je pretočim u štivo koje nikome do meni ne bi bilo razumljivo. Ni ti ga ne bi razumio, možda bi ga osjetio srcem, možda bi ga oćutio dušom, ali morao bi ga prevesti na tvoj nutarnji jezik da bi mu darovao smisao.
Prevođenje je umijeće, teško je prevoditi jezik srca, to je šapat koji čuje samo ljubav.
/zbirka prozno poetskih tekstova „Mostovi pod kojima se budim“/