Djoko Erić
Dok ti govorim pjesmu ti gledaš u me čudno
I sve izgleda štima, čini se da me slijediš
A kad pogledam bolje, u stvari paziš budno
Kad tako rasplačem se, da me ne povrijediš
I sav zanesen tako, sviđa li ti se, pitam
A sa usana mojih poezija žubori
Dok snažno klimaš glavom, na licu strah ti čitam
Da zakasniš na po’so, da jelo ne zagori
Dok romantika vrišti u toplo ljetno veče
A mjesečeva lopta se probija kroz granje
Pitanje tebe tišti dok pjesma moja teče
Da li je veš mašina završila već pranje
Ipak za slučaj moj si ti najbolja od sviju
Ti voliš samo mene ne voliš poeziju