BOLNICA

piše: Filip Ćorlukić …Iz knjige “Moja sjećana na minulo stoljeće”

Više nisam ni pomišljao na otpor. Dobio sam uputnicu i uputio se u Bolnicu, koja se nalazila uz cestu pri vrhu uspona iz grada. Malo dalje je bila kuća u kojoj smo nekada stanovali. Bila je to lijepa bolnička zgrada, a podigli su je Austrijanci 1885.g. Od zgrade prema cesti nalazi se veliki bolnički park.

Smješten sam u dvokrevetnu sobu, u kojoj je već dugo vremena ležao osamnaestogodišnji Fuad Alibegović. Njemu je bio zahvaćen veći dio pluća, nije bio pozitivan, ali mu se stanje nije popravljalo.

Sutradan ujutro smo dobili obilan doručak: bijela kava, kruh, maslac i po oko pola decilitra meda.  Kasnije me je posjetila majka. Bila je jako zabrinuta, jer se u to vrijeme od sušice malo tko izliječio.

Rekao sam joj da će sve biti uredu, imam jak organizam, samo neka sutra po nekomu pošalje kumi Lastrićki šunku, jaja i kiselog mlijeka. Njezina je kuća blizu bolnice,  pa neka mi netko od njezinih svako jutro donese dosta s jajima prženog suhog mesa i po litar kiselog mlijeka. Suhog mesa i kobasica je bilo dosta, jer su ujesen zaklali dvije prilično velike svinje.

Šunkom i Fuadu pojačana hrana

Već prvo jutro kad su mi Lastrićevi donijeli u tavi još toplu na masti prženu šuku s jajima i kiselo mlijeko, premda sam već bio doručkovao odmah sam navalio na to. Dok sam jeo Fuad mi je rekao da mu to jako dobro miriše i pitao me hoću li mu dati da proba. Kad sam vidio kako halapljivo jede rekao sam mu da sve pojede, a ja sam pojeo njegov med koji on nikada nije mogao jesti. Rekao mi je da mu se gadi.

Sutradan je tavu s jelom donijela stara Lastrićka i pitala me kako mi je i da li mi se sviđa to što mi donose. Rekao sam joj da je izvrsno, a budući da se i Fuadu sviđa, molio sam je da donese toga više. “Šta, zar i begovski sin jede svinjetinu?” – smješkajući se tiho je prošaptala.

Nekoliko narednih dana davao sam Fuadu sve što je doneseno u tavi, a ja sam pojeo i njegov doručak, kao i ono što je njemu donosila njegova majka; a bili su to uglavnom slatkiši, od kojih je on vrlo malo pojeo. Kad su nam nakon nekoliko dana provjeravali težinu, ustanovljeno je da je Fuad udebljao više od pola kilograma.

Lice mu je sjalo od zadovoljstava, a i doktorica je bila izvanredno zadovoljna. “Fudo izgleda da ti paše društvo” – rekla je smješkajući se. Trebalo je tek vidjeti radost njegove majke kad je došla i to čula. “Ovo je pravo čudo. Toliko vrimena leži ovde, a niteke (nimalo) se nije oporavio. Tebe je momče sam Alah poslao mome Fudi, pa je za samo jednu heftu (tjedan) udebljao pola kile. Šućur (hvala) dragom Alahu.” – rekla je obraćajući se meni, začuđeno me gledajući.  Bilo mi je neugodno, ali sam joj morao reći.

Ispričao sam joj da sam u zadnjih pola godine prilično izgladnio, ali da sam uvijek imao dobar apetit. Da bih se što brže opravio majka je kumi Lastrićki poslala dosta šunke i slanine, pa je ona od toga svako jutro napravila dosta kajgane i donosili su mi to u tavi dok je još toplo. Fuadu se svidio miris, pa me je pitao hoću li mu dati da proba. Svidjelo mu se i ja sam mu svako jutro davao sve što su mi donijeli, a ja sam pojeo njegov doručak. Dok sam govorio ona me je začuđeno gledala, pa sam nastavio da znadem da je svinjetina muslimanima zabranjena kao jelo ali da Fuadu to nije bila samo hrana, nego i lijek. Bog mu to sigurno neće uzeti za zlo. “Jest sinko. U Kur’anu piše da je Alah najveći oprostač.” – rekla je ozbiljno, pozdravila je i otišla. (Ja tada nisam znao da u Kuranu svinjetina nije zabranjna, nego da je to samo preporuka zbog klimatskih uvjeta),

Sad majka donosi svinjetinu

Sutradan ujutro nas je zazvala ispod prozora. Na zemlji pored nje je bila korpa prekrivena bijelim stolnjakom. “Evo djeco, donijela sam vam jake hrane” – rekla je oprezno podižući korpu s dva prsta i dodajući nam je. Zatim se obratila meni govoreći da već dugo znade kakva nas je nevolja snašla, te da nema potreba da mi majka čak sa sela šalje hranu. “Ja ću se brinuti za obojicu, a meso ću slati i Lastrićki da vam to ona skuha i isprži.” – rekla je još, pozdravila i zabrinuto otišla.

Kad smo uklonili platno s korpe imali smo što vidjeti: komad šunke, kobasica, slanine, domaćih toplih kifla, maslaca i dvije posude nečeg želatinastog i mutno prozirnog, malo zelenkastog. Fuad mi je rekao da je to paluza i da se pravi od pšeničnih klica. Još dok smo to vadili na krevetu rasprostrti stolnjak stigao je i bolnički doručak, a odmah zatim i Lastrićkina tava s mirišljivim omletom. Fuad je odmah navalio na prženu šunku, a onda su zbog nečega u sobu povirili liječnica Bobinac i bolničar Hasan. Bobinčevka je čudeći se podigla obe ruke: “Bože, ovakvu lukulovsku raskoš još nisam vidjela!”, a Hasan je prstima uzeo komadić šunke i strpao ga u usta, pa onako preko zalogaja zadovoljno promumljao: “Zbog ovoga vrijedi i nama zdravima malo ogriješiti dušu.”.

Tako je nastavljeno naše vrlo intenzivno liječenje, a u održavanju procedure Bobinčevka je bila neumoljiva. Poslije doručka jedan sat ležanje u krevetu, a zatim lagana šetnja parkom, pa opet ležanje. Poslije ručka smo morali spavati dva sata, a ako ne možemo zaspati, morali smo cijelo to vrijeme oči držati zatvorenim. Ona je to često kontrolirala.

Hrana je bila izvrsna i obilna. Meni se najviše sviđala paluza. Znam da tada nije bilo naranči, a ona je ipak imala njihov miris i lagano kiselkasti okus. Bilo je tu i baklava, hurmašica i drugih bosanskih đakonija. Begovska bosanska kuhinja zaista je bila izvrsna. Fuad nikad nije želio jesti samo med, ali je uskoro počeo jesti kifle premazane s maslacem i medom, a uskoro mu se i stomak proširio pa je mogao više pojesti. Već je dosta dugo vremena nisam imao temperaturu, a nakon mjesec dana ja sam udebljao 5 kilograma, a Fuad 4.

Bobinčevka mi je obavila rendgenski pregled i njoj je izgledalo da je ono zasjenjenje sanirano. Zbog kontrole dala mi je uputnicu rendgenologu u Brodu. Od mojih gimnazijskih kolega, nekoliko ih nije upisalo fakultet. Među njima je bio i Senad Pašić. On me je često posjećivao, pa kad sam mu rekao da idem u Brod, rekao mi je da i on ide sa mnom, pa da u tamošnjoj bolnici posjetimo Zdravku Stančević. To je mlađa sestra naše kolegice Nade, koja je studirala medicinu. Zdravka je nešto je studirala u Zagrebu i obolila od težeg oblika tuberkuloze, pa već dugo leži u Brodskoj bolnici.

Posjeta Zdravki Stančević

Spremajući se za put konstatirao sam da ne mogu zakopčati hlače, pa je i pored stezanja ramena ostao otvor u obliku slova V. Stoga sam košulju pustio preko hlača. Brodski rendgenolog je bio vrlo zadovoljan mojim zdravstvenim stanjem, potvrdio je Bobinčevkinu dijagnozu, ali je rekao da još barem mjesec dana ostanem u bolnici. Zatim smo Senad i ja otišli posjetiti Zdravku. Ona je i prije bila vrlo lijepa, a kad sam je ugledao u krevetu bila je anđeoski lijepa. Kao ugljen crna kosa bila joj je razasuta po jastuku, a jagodice na vijek bijelom licu bile su lagano zarumenjene. Kad nas je ugledala prvo nas je začuđeno pogledala, a onda joj se lice ozarilo veseljem. Počela je brzo govoriti zahvaljujući nam, a zatim je počela plakati. Dugo smo tu sjedili i razgovarali, a kad smo izašli držali smo ispružene ruke s otvorenim dlanovima prema suncu – “da pobijemo klice!”.

Kad sam se vratio Bobinčevka mi je rekla da sam se izvanredno brzo oporavio, ali da još moram jedno vrijeme ostati u bolnici zbog stabilizacije zdravlja. Rekla mi je i da mogu malo više šetati po parku, ali da i dalje moram spavati od jedan do tri sata.

Nakon par dana mi je smijući se rekla da se po Derventi pročulo o majstoru koji je popravio rendgen i koji sada leži u bolnici, pa ju je prijateljica zamolila da me upita bih li mogao barem pogledati njezin radioaparat. Pokvario se, a inače bi ga morala nositi u Slavonski Brod. Naravno da sam pristao. Kvar je bio vrlo jednostavan, pa sam ga brzo otklonio. I pored njezinih upornih nagovaranja nisam htio ništa naplatiti. Rekao sam da mi je to malo razbilo dosadu, pa da bih ja njoj trebao platiti. Kasnije sam popravio još par radio aparata, ali sam zbog njezina insistiranja ipak uzeo manje svote novca.

Prijateljstvo sa šefom bolnice

Za vrijeme boravka u bolnici bio sam se sprijateljio sa šefom bolnice, Zagrepčaninom, kirurgom dr. Plešeom. Volio je sa mnom razgovarati, pa me je često pozivao u svoju kancelariju, a prisustvovao sam i nekim njegovim kirurškim zahvatima. Najčešće se radilo o posljedicama tuča. Naime, od pamtivijeka su se u ovim krajevima zbog sporova oko djevojaka, ili nekih drugih razloga momci na različitim proslavama znali potući i izbosti noževima. Dr. Pleše mi je pričao da nikad nije vidio da nekomu rane tako brzo zarastaju, kao ovim ljudima – kao da su nekakav poseban soj ljudi.

Jednog prazničkog poslijepodneva iz parka sam ugledao volovska kola na kojima su bila dva okrvavljena čovjeka. Kad su ih uvezli u bolničko dvorište u jednom od njih prepoznao sam susjeda Matu Tubića. Glava mu je bila krvava, a od čela prema tjemenu imao je dugačku posjekotinu. Oči su mu bile zatvorene i samo je tiho ječao. Pomogao sam Hasanu i onom čovjeku koji je došao uz kola da ih unesemo u operacijsku dvoranu. Službu medicinskih sestara tu su još obnašale časne sestre.  Kad su Mati skinule košulju, vidio sam mu ispod desne sise ranu iz koje su prigodom disanja izlazili crveni mjehurići. Došao je i doktor, a kad prstima lagano pritiskao oko rane, broj mjehurića se povećavao. Rekao sam doktoru da mi je to susjed i pitao ga hoće li moći preživjeti.

“Da se radi o momku iz nekog drugog kraja, vjerojatno ne bi izdržao ni putovanje na volovskim kolima od Plehana do Dervente, ali prema onom što sam ovdje naučio, ovaj će momak za desetak dana izići iz bolnice.” – odgovorio je i nastavo ga pregledati. Poslije večere sam otišao u sobu gdje je bio smješten. Vidio sam da leži nezgodno zavaljene glave, a lice mu je bilo izrazito crveno i teško je disao. Pozvao sam časnu sestru da mu donese još jadan jastuk. Namještajući ga u udobniji položaj, sestra mu je prijekorno govorila: “Eto vidiš što ti se dogodilo, sad bi zbog te gluposti mogao i umrijeti” – na što je on ljutito promrmljao: “Ne ću ja umrit, a kad izađem prebi’ ću ga ko mačku.”.

I, kao što je doktor rekao – izašao je nakon desetak dana i pješice se uputio kući. Otporan narod…

Tako je prošao i taj mjesec dana. Pleše i Benčevka su došli i rekli mi da mogu ići doma, ali da se još pazim, da  izbjegavam veće napore i neka do jeseni ne idem u Beograd. Ispiti mogu pričekati. Iskreno sam im se zahvalio na svemu i pozdravio se sa svima. Fuad me je zavidno gledao, vidljivo se je oporavio, udebljao i dobio zdravu boju lica, ali ga je doktorica zadržala još par mjeseci.