OPASNA MISIJA

piše: Filip Ćorlukić…Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”

Ministarstvo obrane

Ubrzo nakon što su prošli ispitni rokovi, Bogdan Maglić mi je rekao da želi osnovati sekciju za radar, pa mi je rekao da odem kod generala Nikolića, koji je zadužen za vojnu industriju i da ga pitam možemo li dobiti jedan radar na fakultet, ili pristup nekom vojnom radaru.

Smatrao sam to vrlo zanimljivim, pa sam odmah otišao potražiti generala Nikolića u Ministarstvu obrane u ulici kneza Miloša. U velikom predvorju iza ostakljenog pregradnog zida ugledao sam jednog poručnika, koji je odmah izišao i upitao me koga tražim. Odgovorio sam mu da želim kod generala Nikolića, pa umjesto da “izverglam” da dolazim ispred Univerzitetskog komiteta studentske omladine – brzopleto sam izlanuo da dolazim ispred Univerzitetskog komiteta ustaške mladeži.

Ukočio sam se od straha, jer sam u istom trenutku shvatio kakvu sam strahotu izgovorio. Međutim, poručnik kao da to uopće nije zapazio. Njemu je izgleda riječ komitet bila dovoljna da prekrije sve ono ostalo što sam rekao. Mirno mi je rekao da se stubištem popnem na prvi kat, pa da se u sobi broj taj i taj javim ađutantu pukovniku, kojemu se ne sjećam imena.

Često sam se prisjećao tog događaja i to ne zbog onog što sam tada izgovorio, nego više zbog lakoće kojom sam lako i bez ikakvog pokazivanja iskaznice dolazio do ministara i generala. Mnogo godina kasnije su npr. Pliva i INA, imali propise da portir prvo pozove traženu osobu i upita je da li me može primiti, a zatim bi netko došao da me odvede, a na porti sam morao ostaviti iskaznicu. Ništa od toga ovdje nije bilo. Dok sam se penjao uz stepenice potpuno sam se smirio i kad sam ušao kod pukovnika mirno sam mu objasnio zašto sam došao.

Pažljivo me je saslušao, a zatim je ustao i pokucao na vrata nasuprot svome radnom stolu. Ušao je i zatvorio za sobom vrata. Izašao je nakon par minuta pa držeći vrata i pokazujući mi rukom rekao mi: “Izvoli druže, drug general će te primiti.”

Kad sam ušao pukovnik je zatvorio vrata i ja sam se našao u luksuzno opremljenoj sobi. Na podu debeli tepih, ispred njega veliki radni stol s puno duboreza, a ispred njega manji okrugli i tri glomazne kožne fotelje. Na zidu iza stola bila je velika maršalova slika u boji, ali za stolom nije nitko sjedio! Bio sam potpuno sam i nisam mogao shvatiti što se stvarno događa. Tek nakon nekog vremena iza stola se prvo polako pojavila glava a zatim i gornji dio generalova tijela. Kao da je nekakvim liftom isplovio iza stola. Šutio sam kao zaliven. Kad je normalno zauzeo svoje mjesto, ljubazno mi je rekao da sjednem. Ja sam mu rekao zašto sam došao, na što mi je on odgovorio da je to odlična ideja, jer: “nama treba nauka.” Zatim je spustio desnu ruku ispod stola i nešto tiho rekao prema nečemu u tom smjeru.

Odmah nakon toga na vrata je ušao jedan kapetan s blokom u ruci i sjeo s moje desne strane, a general je počeo govoriti: “Mi imamo šest radara i ne tiče vas se gdje smo ih nabavili. Sve je to najveća vojna tajna. Izdvojit ćemo jedan radar i u našem centru vam ga staviti za proučavanja. U toj vašoj grupi sme biti najviše šest studenata. Kad tebe Komitet šalje ti si sigurno proveren, ali i ostali moraju biti strogo provereni i to ne samo oni nego i njihova bliža rodbina, kao i one druge osobe s kojima se druže. Partijski moraju biti pouzdani. Drug kapetan će vam biti veza s nama.”

Dok je on to govorio kapetan je nešto zapisivao u blok i kad sam ga na trenutak pogledao, ugledao sam na njegovom dlanu moje ime i prezime, napisano čitkim zelenim ćiriličnim slovima. Znam da sam se tomu začudio, jer me nitko nije pitao za ime, ali sam nastavio slušati što general govori. O tomu sam često razmišljao i nikada nisam mogao shvatiti kako je do toga došlo. Nisu imali vremena provjeravati, jer je prošlo premalo vremena od kad sam bio došao do kapetanova ulaska u sobu. Na kraju sam zahvalio generalu i izišao, a kapetan me je pratio sve do izlaza iz zgrade i na rastanku smo se uz pozdrav još i rukovali.

Boco me je spasio

Idući polako prema fakultetu razmišljao sam u šta sam se to opet uvalio. Bio sam svjestan da se iz toga moram izvući, ali nisam znao kako. Čim sam došao na fakultet odmah sam potražio Bocu i našao sam ga u Komitetu s još dvojicom. Partija je još uvijek bila polulegalna i mi nismo smjeli znati da je to komitet, nego smo to nazivali kancelarijom Saveza studenata.

Čim sam ušao rekao sam da dolazim od generala, a Boco je rekao ovoj dvojici da izađu. Uvrijeđeno su ga upitali zar i pred njima ima tajni, a on im je odgovorio: “Fićo je došao da mi podnese izveštaj, a to je vojna tajna koju smiju znati samo oni kojih se to tiče.”

Pokunjeno su izašli, a ja sam mu ispričao sve što mi je general govorio. Dok sam govorio on je oduševljeno slušao, a kad sam mu rekao da me nekako mora izvući iz toga jer ja nisam član partije, on začuđeno upitao: “Pa zar ti nisi…” – nije dovršio rečenicu.

Očigledno je i on mislio sam partijski povezan preko Udbe, ili neke druge posebne instance. Malo je tiho razmišljao, a zatim je smješkajući se rekao: “Ne boj se Fićo, sve ćemo mi to rešiti”. Sutradan sam na hodniku sreo Smilju Popov, za koju sam pretpostavljao da je sekretar partijske ćelije. Ona je inače uvijek pretjerano ozbiljna, a tad mi je prilazila nasmijano i s ispruženom rukom rekla: “Čestitam Fićo, primili smo te u Partiju!” Dok sam je ja zaprepašteno gledao, ispričala mi je da je Boco jučer sazvao sastanak ćelije i da ih je sve izgrdio što su dozvolili da najsposobniji drug ne bude u partijskim redovima.

Zbunjen i ne znajući što da kažem, upitao sam je što je s procedurom. Znao sam naime da se u Partiju ne može jednostavno “upisati.” Bilo po vlastitoj želji, ili po prijedlogu dvojice članova, kandidat je prije prijema morao proći šestomjesečni kandidatski staž provjere. No, ona mi je odgovorila da im je Boco rekao da se u posebnim okolnostima to može izostaviti, te da su u vezi s mojim prijemom nastupile te okolnosti. Iz izraza lica moglo se vidjeti da je znatiželjna o kakvim se to okolnostima radi.

Naravno, ništa nisam rekao, nego sam zahvalio i otišao u klub da razmislim što ću učiniti. Tada sam već znao da članstvo u Partiji ne mora značiti i privrženost toj ideologiji, nego da je to želja za privilegijama i sudjelovanje u vlasti. Međutim, obzirom na moju prošlost, ja bih bio izložen velikim opasnostima, a kad to još povežem s ovom prokletom sekcijom za radar, to bi vrlo vjerojatno završilo totalnom katastrofom. Konačno sam zaključio da to već u ovoj fazi moram prekinuti – bez obzira na posljedice. Jedini je način da Boci priznam istinu – pa što god bude biti će manje loše od onog što bi se dogodilo da to ne učinim.

Bocu sam opet našao u komitetu, a čim sam ušao on mi je smijući se rekao:

– Vidiš Fićo da sam to uspešno rešio!

– Boco, hvala ti. Ti to jesi vrlo vješto riješio, ali si time i sebe i mene uvalio u velika govna. Žao mi je ali ja to ne smijem prihvatiti.

–Jesi li blesav, šta lupetaš? Kako ne smeš prihvatiti? Je li Partiju? Nemaš tu više šta prihvatiti jer ti si već u Partiji.

– Boco, ja sam sin narodnog neprijatelja, a ti znadeš što to znači. Molim te riješi to kako znadeš, a ja svu krivicu preuzimam na sebe. Žao mi je što sam i Tebe uvalio u to.

Malo je razmišljao, a onda je rekao da se ne plašim jer će on i to riješiti.

-Ne boj se za mene, nastavio je. Ja sam već pravio mnoge gluposti, a što veće gluposti pravim ovi me sve više unapređuju – rekao je, ustao i nekamo otišao.

Polako sam se spustio stubištem do kluba i tu sam zatekao samo Tiću Novakova i Stevana Koičkog. Oni su bili u svojevrsnoj simbiozi s Bogdanom Maglićem – Bocom. Bili su mnogo vrjedniji i bolji studenti od njega, pa su mu oni pomagali u polaganju ispita, dok je on bio neka vrsta njihova pokrovitelja, često upravljajući njihovim djelatnostima.

Premda oni uopće nisu razmišljali da se nakon studija opredijele za nuklearnu fiziku, on ih je jednog dana jednostavno pokupio i odveo u Vinču da od Pavla Savića dobiju diplomske radove. Radeći u tom području Koički je kasnije postao akademikom u SANU, Novakov sveučilišnim profesorom, a i Boco je kasnije završio u SAD, a o njegovim ću vratolomijama i uspjesima naknadno reći nešto više.

S Tićom i Koičkim nikada nisam razgovarao o politici, ali sam im nekako vjerovao pa sam ispričao u kakvoj sam se gužvi našao. Tićo mi je smješkajući rekao da se ne plašim, jer će Boco i to sigurno riješiti. Boco na reveru nosi partizansku spomenicu prvoborca, premda je početkom rata bio dijete – a i njegov je otac bio četnik.

Konačno sam u potpunosti shvatio bitnu razliku između člana Komunističke partije i komunista koji je to na temelju ideologije. Nakon informbiroovskog pogroma ovih drugih je ostalo vrlo malo. Većina članova partije nije imala nikakvu ideologiju i sve se svodilo na naglašenu privrženost Titu, a sve u cilju osvajanja vlasti i privilegija.

Na žalost, većina državljana u ovoj našoj jadnoj Hrvatskoj ni danas još na shvaća da je to zapravo posebna vrsta ljudi. U Jugoslaviji su se nazivali komunistima, danas antifašistima, a u cilju osvajanja vlasti i privilegija sutra bi se nazvali i talibanima – kad bi to trebalo. O radarima više nikad ništa nisam čuo, a ova se po svemu uspješna studentska godina lijepo nastavila.