IZOBRAZBA U NJEMAČKOJ, PREDVOJNIČKA OBUKA

piše: Filip Čorlukić...Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”.

Neposredno prije završetka školske godine posjetio nas je prof. Demer. Mi smo uvijek imali dobre rakije iz našeg šljivika u Vrhovima, a volio je popiti pa nas je češće posjećivao. Ovaj puta se odmah nakon pozdrava – Hvaljen Isus, obrato meni: “Filipe čestitam”, uhvatio me je za rame i poveo prema stolu, a nakon što je majka donijela rakuju, on je nastavio pričati.

Rekao mi je da je škola od Ministarstva dobila obavijest da sam između sedamdeset mladića iz NDH, jedini ja iz Tuzle izabran za posebni dvomjesečni kurs u Njemačkom gradu Partenkirchenu. Nakon povratka bih s nekakvim posebnim ovlaštenjima trebao preuzeti vodstvo nad cjelokupnom organizacijom Ustaške mladeži u Tuzli i široj okolci.

Osjećao sam se velikim kao ogromni stari hrast u Vrhovima. No kad je nastavio pričati, taj je osjećaj veličine postupno prerastao u zanos.

-Ti si vrlo sposoban u različitim tehnikama, imaš izvrsno vojničko držanje, dosta dobro i uvjerljivo govoriš njemački, a to ćeš još i poboljšati jer tamo će se govoriti samo njemački. No, i nama trebaju takvi mladići, a Nijemci će te sigurno nastojati zadržati. Pazi se moj mladiću; oni nam jesu saveznici, ali ako im se dopadneš ni od čega neće prezati. Naći će lijepu mladu Njemicu koja će ti pričati da je zaljubljena u tebe. Kad mi je to rekao iznutra me je preplavio snažan val vrućine. Uši su mi gorjele, a mislim da su mi pocrvenjeli i palci na nogama. On se nasmiješio, rekao da se ne trebam sramiti, nego da se moram odlučno tomu oduprijeti. Još je nešto govorio, ali ga više nisam slušao. Dok je on pričao ja sam se već u mislima vidio u zagrljaju s lijepom mladom Švabicom. Demer je neko vrijeme još nešto govorio, ispio rakiju do kraja, pozdravio se s mojom majkom i njoj čestitajući na takvom sinu, i otišao.

Narednih sam dana u mislima stalno zamišljao mlade Švabice, a noću sam ih sanjao. Odgojen sa m strogo katolički. Ako zgriješim, bit će to na određeni način pod prisilom – pa i neće biti tako veliki grijeh, a kad se vratim ispovijedit ću se.

No, netko me je spasio. Petnaestak sam dana bio kao na iglama. Stalno sao očekivaoo poštara ili Demera da mi donese poziv. Konačno se pojavio Demer, i nekako radosno rekao da od puta izgleda nema ništa. Poštanski je vagon vjerojatno stradao u bombardiranju željezničke stanice u Brodu. Majka je očito bila zadovoljna, pa je umjesto obične rakije, ovaj put donijela flašu s višnjevačom. U životu sam prošao mnogo raskrižja, na kojima sam ja odlučivao kojim ću smjerom krenuti. Ovaj put je to učinio netko drugi; vjerojatno je netko od profesora uništio taj poziv. Da nije, pitanje je dali bih preživio rat.

Uspješno sam završio četvrti razred, pa smo se opet mogli posvetiti našim dječačkim djelatnostima. Premda su se na širem području NDH događali stalni sukobi s odmetnicima, pa je i u Tuzli bilo mnogo domobrana, ali i nešto Nijemaca u gradu je bilo mirno. Za koje smo tda  prvi puta čuli. S četnicima bilo manje problema. Majevički su četnici uglavnom prešli u partzane, ali je ostao jedan dio, koji je pod vodstvom  vojvode Kerovića, ponekad izazivao nevolje. Međutim, na Ozrenu ih je bilo tridesetak tisuća, ali su uglavnom bili pasivni. Istina, ponekad su znali posjeći nekoliko telefonskih stubova na pruzi prema Doboju, a u par navrata su opljačkali teretni vlak, no nisu ubijali. Jednom sam vlakom putovao u Derventu i vidio sam ih na željezničkoj postaji Mirčina. Stajali su i gledali.

Koliko znadem u Tuzli nije bilo progona Srba, a nije bilo ni, prisilnog pokrštavanja i ne znam  da li je uopće netko prešao iz pravoslavlja u katolištvo, a da je među njima bilo straha, pišući ovo prisjetio sam se isječka jednog razgovora s dječakom mojih godina, kojega se inače uopće ne sjećam. Možda smo čak išli u isti razred. Ne znam mu ni imena. Samo znam da se prezivao Gojković. Sada u mislima jasno vidim tog Gojkovića kako me tužno gleda i nekako sav u očaju pita: kako bi tebi bilo da moraš promjeniti vjeru? Ne znam što sam mu odgovorio samo se sjećam da sam i sam osjećao duboku tugu i: – tu se “film” sjećanja prekida.

U našim druženjima mi uopće nismo pravili razliku koje je tko vjere. Ja sam se često družio s već spomenutim Brankom Simićem. Odlazio sm mu i kući. On je bio jedinac a roditelju su mu bili vrlo dragi ljudi. Mene su zavoljeli i na neki nači su me tretirali kao da sam im i ja sin. S njim sam se i fotografirao kod fotografa Štrukelja, a tu fotografiju i danas imam. Ne sjećam kada je uspostavljena HPC. To, barem u Tuzli, nije izazvalo posebna reagiranja.

Za vrijeme školskih ferija gimnazijski je Hrvatski junak za određenu dobnu skupinu organizirao odlazak na petnaestdnevni kurs predvojničke izobrazbe u Hrvatskim (Srijemskim) Karlovcima. Smjestili su nas u velikoj lijepoj zgradi pravoslavne Patrijaršije, a osim nas bilo je tu i đaka iz više drugih gimnazija. Dobili smo posebne ljetne odore, koje su bile različite od ustaških i domobranskih. Na kapi smo imali slovo U, ali opet različito od standardne ustaške oznake. To “U” je bilo veće, napravljeno od bakra i nije imalo onu bombu koja je bila satavni dio ustaških oznaka. Nokon što su nas postrojili, ustaški poručnik je obavio smotru. Nekomu je rekao da zakopča dugme, nekomu da pritegne remen, a onda je zastao kod dvojice naših Srba, pitajući ih gdje im je slovo “U” s kape. Jedan od njih bio je onaj Gojković.

Obadva su skinuli kape i okretali ih u rukama, tvrdeći da to nisu ni zapazili, pa su ti znakovi vjerojatno ranije otpali s kapa. Poručnik im je rekao da stave kape na glavu, a da će se on za znakove pobrinuti. Namjerno, ili slučajno, to do kraja kursa nije učinjeno.

Režim je bio strogo vojnički: rano ustajanje na znak trube, postrojavanje, doručak, različite aktivnosti – od vojnih vježbi postrojavanja, predavanja, slušanja glazbe (na klaviru je svirao jedan slijepi ustaški poručnik), slobodnih aktivnosti, objedâ, polaska na spavajnje – sve na znak trube. Hrana je bila izvrsna. Sve je bilo zanimljivo, ali me je nervirao rojnik Varga, koji me je stalno nešto tetošio, a čak me je i noću dolazio pokriti kad bih se u snu otkrio. Od malih nogu nisam bio naviknut na tetošenje, a posebno ne od strane muškarca. No to je okončano jednim teškim incidentom.

Jednog dana za vrijeme poslijepodnevnih slobodnih aktivnosti ja sam na dvorištu razgovarao s učenicima jedne druge gimnazije. Pokazivao sam im lovački nož koji mi je na polasku iz Tuzle darovao susjed Zubak. Nož je bio zaista lijep. Imao je dršku od jelenskog roga, a u sječivo mu je s obe strane ugravorana nekakva ornamentika. Prišao nam je i rojnik Varga, pa kad je ugledao nož tražio je da ga dam njemu, jer – kako je rekao – njemu je potrebniji, jer je on vojnik, dočasnik. Ja sam mu mirno odgovorio da mu ne mogu dati taj nož, na što je on ljutito uzvrati da će mi ga oteti.

Čuvši to u meni se nešto pokrenulo. Tada sam već bio odrastao na moju konačnu visinu, bio sam jak, a posebno sam imao jak stisak ruke. Preda mnom više nisam vidio dočasnika koje ga bih morao slušati, nego nekga tko mi nešto želi oteti, pa sam naglo ispružio ruku sa stisnutim nožem. Palcem sam snažno pritiska vrh drška a prste stisnute šake okrenuo prema gore.

“Otmi”, povikao sam.

On me prvo iznenađeno pogledao, a zatim priskočio, pa lijevom rukokom zgrabio moju šaku s donje strane, a desnom počeo znažno pritiskati na moje stisnute prste pokušavajući ih odvojiti od drške noža. Pritikajući sve snažnije u jednom ternutku mu je ruku kliznula s moje šake pravo na oštricu noža, koja je duboko zarezala po njegovim žilama i tetivama. Šiknuo je mlaz krvi, on je povikao i odvojio se. Nastala je zbrka, dojurili su bolničari i odveli ga. Ja sam ostao ukočeno stajati na mjestu, s krvavim nožem u stisnutoj šaci. Kad sam se malo smirio maknuo sam se s tog mjesta i sjeo na stepenice. Polaznici kursa su me zabrinuto promatrali.

Nakon nekog vremena došao je jedan satnik i rekao mi da me zove zapovijednik. U njegovoj pratnji krenuo sam zabrinuto u neizvjesnost. No, nisam se bojao. Zapovjednik nas je dočekao u svome velikom uredu, stojeći ozbiljno ispred svoga radnog stola. Nakon što sam ga propisno pozdravio, tražio je da mu ispričam što se točno dogodilo. Mirno sam mi i staloženo sve ispričao i odgovarao na niz podpitanja. On je jedno vrijeme šutio a zatim mi rekao da mu pokažem taj nož. Dugo ga je promatrao sa svih strana, pa mi ga vratio, poprativši to riječima: “Zaista lijep nož. Možeš ga zadržati, samo ga nemoj previše pokazivati. Rojnik Varga je pogriješio i bit će kažnjen, a ti si dokazao da znadeš srčano braniti ono što je tvoje». Podigavši ruku uz pozdrav Za Poglavnika i dom, rekao je da možemo ići.

Nekoliko narednih dana proteklo je uz uobičajene aktivnosti, a za zadnji je dan predviđena  provjera izdržljivosti hodom do desetak kilometara udaljenog Petrovaradina i nazad. Krenuli smo odmah nakon doručka. Obzirom na moju visinu ja sam bio na čelu kolone, a ispred nas je išao jedan krupni ustaški bojnik,  približno moje visine. U početku smo išli uobičajenim vojničkim korakom, ali je nakon nekog vremena bojnik počeo postupno ubrzavati korak, a ja sam ga uporno pratio. Nakon nekog vremena se osvrnuo, pa stao i podigao ruku da se zaostavimo. Tek tad sam pogledao lijevo i desno, a kad sam vidio da sam sâm i ja sam se osvrnoi i vidio da su svi daleko zaosatli za nama. Poručnik je pričekao da nas ostali sustignu, a zatim mi je pružio ruku govoreći:

“Čestitam, bit ćeš izvrstan hrvatski vojnik. Prijavi se za časničku školu”.

Nastavili smo normalnim korakom do Petrovaradina, malo se odmorili, a zatim se vratili nazad. Sutra dan smo vlakom krenuli svojim kućama.

…