piše: Filip Ćorlukić… Iz knjige “Moje sjećanje na minulo stoljeće”
Prihvatili smo ponudu.
U proljeće 1975. u Celprojekt je iz Frankfurta došao predstavnik firme KHD Pritchard, gospodin Jasony i ponudio nam da mi iz jugoslavenskih tvornica angažiramo grupu od 15 stručnjaka različitih profila za dovršenje puštanje u pogon tvornice celuloze u Bangladešu. Posao bi trajao godinu dana.
Na spisku koji nam je dao bilo je vidljivo da su im potrebni stručnjaci: od pomoćnika tehničkog direktora, preko šefova dva pogona i šefa kemijskog laboratorija do operatera u nekim pogonima.
Direktor Velikonja jest bio ambiciozan, ali i vrlo oprezan. Ovaj posao nije ono čime se on bavio, dok sam ja vidio izvrsnu šansu, ne samo za Celprojekt, nego i za mene osobno. Stoga sam ga prvo pustio da nešto kaže o teškoćama angažiranja takovog tehničkog tima, a onda sam nepristojno upao s pitanjem, do kada moramo odgovoriti.
Kad je rekao da definitivan odgovor očekuje u roku od mjesec dana, to je smanjilo napetost pa smo mogli razgovarati o pojedinostima u vezi s tim poslom. Zatim smo s njime načinili okvirne financijske granice ugovora. Sutradan smo se svi okupili da se dogovorimo što nam je činiti.
Na temelju onoga što je dogovoreno s Jasonyem uz veliki prihod Celprojektu, a obzirom na naše obveze iz naplaćenih iznosa operaterima bismo mogli osigurati po 3,5 tisuće DEM, a ostalima više. To je bila sasvim dobra osnova za razgovore s onima koje ćemo pokušati angažirati. Predložio sam da ja pokušam pronaći te ljude, pa da u tu svrhu prvo odem u Maglaj, jer tamo poznajem sve one koji bi došli u obzir za taj posao.
Odabir stručnog kadra
Kad sam došao prvo sam potražio Peru Marića, jer sam znao da je on najkomunikativniji. Kad sam mu rekao o čemu se radi, ponašao se kao da je dobio lutriju. Obećao mi je da će u hotelu okupiti sve one koje sam tražio. Svi su došli i jedan drugomu je otimao riječ želeći saznati što više pojedinosti. Rekao sam da ću od direktora u ime Celprojekta tražiti za sve njih po godinu dana neplaćenog odmora i odmah ih upitao što ako se direktor ne složi.
Pero je u ime svih buntovno rekao da oni svakako idu u Bangladeš, jer će zaraditi dovoljno da mogu jedno vrijeme i ne raditi. Razgovarao sam s Enverom, koji je tada bio šef investicione izgradnje, a bio je zapravo važniji od direktora. Prvo je rekao da će razmisliti, a onda je odlučio da tvornica ne može pustiti najbolje ljude, a kad su oni rekli da ipak odlaze, tad su dobili otkaz i privremeno su se zaposlili u Celprojektu.
Pero Marić nam je u Zavidovićima pronašao kemijskog inženjera za vođenje tvorničkog laboratorija. Prezime mu je Zečak, a njegovo poduzeće mu je dalo neplaćeni dopust. Mirko Ljubić je u ZTP-i opet bio šef pogona celuloze. Nisu ga pustili, pa je dao otkaz. Inženjer Đaja Šeremet je radio u OKI-u. Njemu su dali neplaćeni dopust na godinu dana.
Ekipa je bila kompletna pa smo mogli dovršiti i potpisati ugovore, a budući da Celprojekt nije bio registriran za rad u inozemstvu morali smo raditi putem nekog drugog, a i oni uzimaju svoj “dio kolača”. Ostalo je pripremiti se za put.
Putna ruta je bila prilično komplicirana, pa sam razgovarao sa s nekoliko putničkih agencija i avioprijevoznika. Najprofesionalnije se ponašala i najbolje uvjete je ponudila LUFTHANSA. Ako putujemo istovremeno svih nas petnaest, tada će uz cijenu normalne karte osigurati mali zrakoplov za trodnevno putovanje od Zagreba, preko Teherana, Delhija, Dhake do odredišta Silhet u Bangladešu. Ako putujemo u manjim grupama, tada putujemo njihovim redovnim linijama preko Frankfurta do Delhija i hvatamo vezu druge kompanije do Dhake, pa opet do Silheta.
Na žalost, iz Frankfurta su nam javili da prvo putujemo nas petorica, a ostalih deset mjesec dana kasnije. Tako nam je propalo lijepo trodnevno turističko putovanje, Ali se ni na ono kojim smo krenuli ne možemo požaliti.
Putovanje
Rudi me odvezao na aerodrom, gdje su me već čekali Džaja Šeremet, Mirko Ljubić, Pero Marić i Blagojević. U 10 sati smo krenuli za Frankfurt, a u 17 sa DC 10 za Delhi gdje smo stigli 14. lipnja u 6,30. Na ulasku u zgradu nas je dočekala lijepa visoka Indijka, odjevena u divan sari. Glasno je izvikivala moje prezime, a kad sam se javio rekla mi je da je došlo do promjene, te da ćemo prenoćiti u luksuznom hotelu Claridge, a kasnije će nas obavijestiti o daljem putovanju. Dala nam je woucher za taksi i hotel i zaželjela ugodan boravak. Izvrsno je govorila njemački.
Čim smo se smjestili u sobama otišli smo na doručak, a zatim s dva taksija u obilazak grada. Ručali smo u prekrasnoj dvorani hotela. Došli smo rano pa je još bila prazna, a na ulazu nas je dočekala domaćica koja nas je odvela do stola. Ručak je bio izvrstan, a posluga izvan svih naših navika. Iza svakoga na diskretnoj je udaljenosti stajao po jedan konobar. Dvorana je bila ogromna i opremljena na indijski luksuzni način.
Premda smo bili umorni poslije podne smo nastavili taksijima obilaziti grad. Ogroman je, prekrasan i izvanredno zanimljiv. U sebi sam bio odlučio da tu nekada dođem barem na mjesec dana. Na žalost to nikada nisam uspio realizirati. Kad smo se vratili u hotel predstavnik LH nam je ostavio poruku u koje vrijeme sutra ujutro polijećemo za Dhaku i to preko Kalkute u kojoj ćemo se zadržati par sati.
U Dhaki nas je dočekao predstavnik konzorcija KHD gospodin Šnajder, koji nas je odvezao u hotel Interkontinental gdje smo prenoćili, a ujutro nas je odvezao na aerodrom, odakle smo zrakoplovom Foker 27 poletjeli za Silhet.
Tamo nas je dočekao KHD-ov inženjer gospodin Kohl, koji nas je kombijem odvezao u oko 30 km udaljeno selo Chatak u kojemu se nalazi gradilište. Bila je to vrlo zanimljiva vožnja. Ako izuzmemo one najmanje državice, Bangladeš je već tada bio najnaseljenija država na svijetu. Površinom je oko 2,5 puta veći od Hrvatske, a sada već ima oko 32 puta više stanovnika. Ta gusta naseljenost se i u vrijeme našeg putovanja na svojevrstan način mogla vidjeti iz zrakoplova promatrajući predjele Indije i Bangladeša.
I Indija je gusto naseljena, ali je ipak bilo dosta nenaseljenih predjela. Međutim, iz zrakoplova iznad Bangladeša u vidnom polju je uvijek bilo barem po tridesetak naselja. Ali tek vozeći se ovom uskom cestom od Silheta prema Chataku stjecao se pravi dojam. Osim što su se njome kretali brojni pješaci, kroz tu ljudsku masu jurile su i brojne rikše u vrtoglavom “slalomu”. Divio sam se našem vozaču koji se u toj gužvi izvrsno snalazio.
U upravnoj zgradi radilišta dočekali su nas šef gradilišta Biker i tehnički direktor Milke. Ubrzo su stigli i neki od predstavnika isporučitelja opreme. Na stol je izneseno dosta flaša hladnog piva i različitih sokova. Upoznali smo se, malo popričali, a zatim su nas odveli stanove koje su nam dodijelili.