PROHLADNO VRIJEME
piše: Mladen Šimić
Vlak je klopotao, bilo je prohladno vrijeme, prohladno rano proljeće, gladne, 1951. godine. Krešo je spavao, roditelji su ga dobro ušuškali dekom da se ne prehladi. Dječak se selio sa roditeljima i dva brata iz grada u središnjoj Bosni u Vojvodinu. Grad iz kojeg su odlazili je bio industrijski grad sa željezarom i rudnikom. Tu su proveli četiri godine.
Krešin otac Domagoj kao željezničar često je premještan po potrebi službe kako je pisalo u rješenjima o premještaju. Domagoj je bio ambiciozan čovjek koji je polagao interne ispite na željeznici i na kraju je položio komercijalni ispit i dobio zvanje željezničkog komercijaliste.
Bilo je malo obrazovanih i stručnih ljudi u poslijeratnoj Jugoslaviji pa je interno na željeznici Domagoj tretiran kao diplomirani ekonomist, odnosno kadar sa visokom stručnom spremom. Postojala su takozvana željeznička poduzeća za snabdijevanje i donijeta je odluka na najvišoj razini da se ta poduzeća ukinu ili likvidiraju kako se tada govorilo.
Domagoj je likvidirao takvo poduzeće u Zenici, zatim u Doboju i sad je poslan u Novi Sad. Nebo iznad industrijskog grada uvijek je bilo sivo od dima iz željezare. Krešo je mogao vidjeti prirodno plavo nebo samo iz vlaka kad bi krenuo na sjever u rodnu Posavinu. Sjenke su se igrale po lišću drveća pored pruge. Rosa po travi je svjetlucala. Ptice su letjele nisko iznad vrhova drveća.
I Krešo je letio sa pticama.
-Da li sam ja orao, sokol ili gavran? Dječak je pogledao na svoje perje na grudima. Nije mu bilo baš jasno ali volio bi da je sokol, činilo mu se da mu perje na grudima nije crno . Čula se glazba ali on nije mogao razaznati odakle dolazi zvuk. Čuo je ritmičko lupanje bubnjeva ali letio je u jatu iznad neke vode i bila je izmaglica iznad a glazba je bila glasna i pomalo monotona.
To izgleda nije glazba nego lupanje kotača nekog vlaka. Krila su počela izdavati Krešu i on je pao između tračnica. Vlak je nailazio i on je vikao jer ga ni noge više nisu slušale pa nije mogao pobjeći. Da li je to bio strah , neizvjesnost ili možda loš predosjećaj.
Tata ga je umirivao i Krešo se probudio u znoju. Bilo mu je dosadno pa je došao do vrata vagona. To su bila G kola kako je govorio Krešin otac, ili teretni vagon a posvuda po vagonu bile su stvari u selidbi. Ljudi su posprdno ponekad takav tip željezničkog vagona zvali jednostavno stočni vagon.
Bolje i da nije prilazio vratima jer se dječak jako uplašio, vlak je stajao a ogromno brdo se nadnijelo iznad vlaka.
-Pašće na nas ovo! …plakao je dječak. Majka Zrinka je vikala:
-Jeblo te brdo , ušuti , ubiću te! …a otac Domagoj je umirivao dječaka:
-Ne boj se neće pasti , neće kad ti kažem , siguran sam!
Nastavak slijedi….
Nastavlja se….