MOJA OBITELJ I JA

piše: Emil Cipar
MOJA OBITELJ I JA…

Nije ovo naziv nekog sociološkog seminara, već naziv jedne izložbe u AllerWelthausu u Hagenu. Izloženi su dječji likovni radovi na tu temu.
Izloženo je preko 600 radova, a na njima su djeca osnovnih škola iz svih dijelova svijeta pokazala kako doživljavaju svoju obitelj.
Za nas je najzanimljivije da je ova izložba, koja je samo vrhunac jedne fantastične ideje zamišljena, provedena i ostvarena od samo dvoje ljudi …Ankice i Ante Karačića iz Iserlohna.
Izložba je interakcija dobre volje, ljubavi prema domovini, spremnosti na suradnju i kompromise, ljubavi prema umjetnosti i poriva učiniti nešto korisno i smisleno.
Povezati sve Hrvate izvan domovine želja je mnogih. I bez obzira s kakvom nakanom i pod kojom zvijezdom sve dosadašnje akcije učinito i sprovesti u djelo …propale su.
Valjda su propale zbog toga što su sve bile vođene razumom, a ne srcem, intuicijom, osjećajima… kao ova pomenuta.
Tako Hrvatski svjetski kongres 17 godina nakon svoga osnivanja muku muči dokazati opravdanost svoga postojanja. Umjesto da su poveznica broj jedan, oni se sami čude da još uvjek postoje. Normalno je to, jer su svojim aktivnostima više Hrvata udaljili od zajedničkog djelovanja, nego ih doveli pod zajedničku kapu. Njihove jasno obojane političke ambicije nisu se svidjele nikome drugom osim njima samima.
Tim više valja istaknuti ovaj primjer ovog izuzetnog para iz Iserlohna u Westfaliji. Bez neke značajne podrške bilo koje službene hrvatske institucije postižu iz godine u godinu značajan uspjeh.
Dok se godinama razgovara na najvišim razinama o načinu rada i mogućnostima obrazovanja djece iseljenika, bez ikakvih rezultata ovaj natječaj pokazuje kako je to smiješno jednostavno.
Malo boje, malo papira, puno dobre volje i ljubavi prema poslu i već imamo zavidan uspjeh i ozarena dječja lica, a to je najveća nagrada.
Izložba u Hagenu pobudila je veliko zanimanje kod Nijemaca i podržali su ju od dana kada je još bila ideja. U bezbroj likovnih radionica Ankica Karačić imala je priliku i stvoreni su joj potrebni uvjeti za rad s djecom.
Istovremeno u raznim drugim školama diljem svijeta gdje god se našao neki Hrvat spreman pomoći djeci, djeca su oduševljeno radila i poslala slike na natječaj.
Rekao sam već …potrebno je jako malo …boje, papira, mjesta…
Ali potrebno je puno nečega što nam nedostaje, a to je istinska ljubav prema djeci i razumjevanje položaja u kojemu se iseljenička djeca nalaze.
Da se trud u svakom pogledu isplati dokazuje izložba u AllerWelthausu u Hagenu, koja je otvorena do kraja ožujka. Nakon toga izložba se seli u Slavonski Brod, a mogućnost izložbe svih radova, ili dijela radova je otvorena i dostupna svima koji žele „pomaknuti guzicu“ i učiniti nešto korisno u mjestu u kojemu žive. Priznajem …daleko je lakše kritizirati druge i govoriti da nitko ništa ne čini, nego odreći se dijela slobodnog vremena i uložiti malo truda.
Sve do sada propušteno može se još nadoknaditi, jer idući natječaj već je u planu. Koliko smo sposobni i šta možemo učiniti da vidimo ozarena lica djece u svakoj zemlji u kojoj Hrvati žive …ovisi od nas samih.
Hrvatski glas Berlin je prepoznao vrijednost ove akcije i nudi pomoć. Ne treba izmišljati toplu vodu. Ideja već postoji …Nijemci su je razumjeli …potrebno je samo “dignuti guzicu” i javiti se ili Ankici i Anti Karačiću ili nama.
Nije isprika da nisi član nikakvog društva, organizacije, stranke… Nije isprika da nisi učitelj, slikar, akademski obrazovan… Napominjem …za ovu akciju potrebna je samo dobra volja, a nju sigurno imaš kao i želju učiniti nešto korisno i smisleno.
Očekujemo tvoje javljanje i pozdravljamo te.