PROHLADNO VRIJEME
piše: Mladen Šimić
Tata je jednom na vašaru u Derventi kupio Kreši šargiju.
-Evo ti sine pa kad si raspoložen i imaš merak uzmi šargiju pa šargijaj za svoju dušu a ako savladaš sviranje bolje onda sviraj i drugima.
Na zidu su se mijenjale naranđaste boje i prelazile jedna u drugu . I šargija je mjestimično bila ukrašena narandžastom bojom a žuta je boja bila u većini na prednjem dijelu a na zadnjem u potpunosti. I žuta boja je bila lijepa naročito nešto tamnije nijanse koje su prelazile u svijetlo-smeđu. Osim naranđaste i žute boje šargija je bila ukrašena i stiliziranim cvjetnim ukrasima pravljenim užarenom debelom žicom. Boje su izvodile svoju igru na zidu a dječak je posmatrao igru. Svakoj boji i nijansi odgovarao je određeni ton šargije.
Dječak je molio ljude koji su znali svirati šargiju da mu pokažu hvatove i oni su se trudili i pokazivali što znaju. Zvuci šargije dirali su dušu dječakovu.
-Šta je to merak? Meni je to teško riječima opisati …mislio je dječak .
-Možda su to Mirsadine crne oči , možda njen hod , njena kratka crna haljina sa bijelim cvjetićima ili njen crveni kupaći kostim iz jednog dijela a ispod kojeg se kriju Mirsadine prkosne grudi . Možda je to njen glas ili njen smijeh?
Svaki čovjek se smije na svoj način. Ne postoje na svijetu dva čovjeka koji se smiju na isti način. Neki ljudi se smiju uvredljivo za druge uostalom poznato je da je podsmijeh najveća uvreda . Neki ljudi naročito žene se smiju stidljivo a neki raskalašno. Neki ljudi svojim smijehom pokazuju svoju bezobzirnost a neki podlost. Djeca se smiju bezazleno iako i među njima ima onih koji se smiju uvredljivo za drugu djecu. To su ih naučili roditelji.
Mirsadin smijeh je bio smijeh zdrave mladosti koja zna šta hoće. Možda to i nije merak već ljubav ali oni se prepliću i igraju svoju igru boja na zidu. Dobro je da postoje i ljubav i merak, dobro je, dobro je govorio je u sebi Krešo. A šta je to duša, to samo dragi Bog zna. Šargija zove i moli iz staklene vitrine da je Krešo uzme. Uzima je i miluje joj žice. Krešo voli da svira povezano i da zvuk bude pun. To se lakše postiže sa dvije šargije a u zadnje vrijeme pojavljuje se i violina uz šargiju.
Šargija je visila na zidu obješena o klin i Krešo je uze i zagrli. Poče da svira na njoj a zvuci su bili lijepi, povezani i dirali su dušu. Ipak je ovo samo san pomisli dječak i probudi se jer ja ne znam ovako dobro svirati.
Otac je bio stalno zauzet poslom a majka kao i uvijek stalno se tužila da je nitko ne poštuje. Otac je radio prijepodne u Kontroli prihoda JDŽ, a poslijepodne je donosio kući honorarne poslove i radio do 11 uveče.
Teško se živjelo pa su honorarni poslovi dobrodošli. Kako je dječak razumio to su bili knjigovodstveni poslovi za razne državne firme jer stručnjaka za to je bilo malo. Mnogi stručnjaci su pobjegli na zapad, neki su poginuli u ratu, neki su opet bili protjerani, smijenjeni ili u zatvoru. Tako je otac mogao lako naći honorarni posao.
Šta je onda preostalo Kreši, ništa drugo nego bijeg od stvarnosti. A gdje se može naći bolja prilika nego školski raspust. Ta tri mjeseca su bili pravi život a ostalih devet mjeseci životarenje. Dječak se trudio da bude dobar đak i u tome je uspijevao ali to je bio nevoljeni posao a brojao je dane do početka ferija. Neke godine je to bio 10 lipanj, nekad 15 lipanj a ponekad čak i 20 lipanj. Iako se u lipnju nije ocjenjivalo ali su se ocjene utvrđivale i mogle su se pokvariti kako su stalno govorili nastavnici.
Nastavnici su željeli zadržati dječju pozornost ali to Krešo nije znao i strepio je da ne pokvari svoje odlične ocjene. Na sreću bi došao taj dan …taj divni dan kada se dobije đačka knjižica i već sutradan bi se putovalo kod bake i dide u Bosnu na ferije.
Vlak bi krenuo sa kolodvora polako preko starog željeznog mosta preko Dunava i Petrovaradina i srijemskih bregova do Stare Pazove gdje se presjedalo na vlak prema Zagrebu, pa još jedno presjedanje u Slavonskom Brodu na uskotračni kolosijek a tu je već bilo blizu, gradić na desnoj obali Save pa konačno Sjenikovac, selo snova, selo bake i dide.
Stara kuća je tu odmah pored ceste, zatim pašnjak širok oko 50 metara, uskotračna pruga pa dolazi Sava rijeka iz snova. Odmah poslije drugog svjetskog rata glavna cesta podignuta je u visinu oko dva metra a to je urađeno jer je cesta plavljena podzemnim vodama za vrijeme visokog vodostaja Save. Uskotračni vlak kretao je u ranu zoru i oko pola četiri ujutru prolazio je pored bakine i didine kućice. Krešo je znao da je prolazak vlaka budilnik za baku koja je tada ustajala pekla kavu i kretala na rad u baštu. Mali željeznički kolodvor Sjenikovca bio je podalje od sela a trebalo je preći tri kilometra u ranu zoru.
Ljetnje je doba, rano sviće, pjevci kukuriču, slavuji dovršavaju svoje melodije i kreću na spavanje. Seoski psi istrčavaju na cestu i žestoko laju na Krešu pa mora da sebi odlomi poveću i podeblju šibu da bi im malo priprjetio. Tu se nalazi napuštena tvornica još od prije rata. Narod je zove “Bosna fabrika” , bila je predviđena za preradu šljiva, bila je privatna a došla su nova vremena, došli su partizani i privatna svojina je proglašena za veliko zlo.
Postalo je sve narodno i zajedničko pa je narod pomalo odnosio opeke iz tvornice iako je narodna milicija to branila jer se za tu tvornicu govorilo i planiralo da bude veliki kombinat gdje će se zaposliti tisuće radnika. Tvornica je bila na samoj obali Save a izdaleka se vidio visoki zidani dimnjak. Mjesto je znalački izabrano ali tko su bili vlasnici, šta je bilo sa njima nitko nije znao. Krešo bi sjeo na obalu i pogledom pratio lagani tok vode, praćakanje riba u rano jutro. Život se polako budio, izmaglica sa vode se podizala a već su čuli otegnuti ljudski glasovi, mukanje krava a i pjesma se čula , bosanska naša sevdalinka i ona narodna uz šargiju kako se govorilo jer se čoban radovao novom danu i svirala se ponekad frula od vrbovog pruta. Dječak bi prošao pored džamije i puta za radničku koloniju i stizao bi kući gdje bi uvijek srdačno bio dočekan.
Bakine brižne plave oči bile su tu i njeno smežurano lice, šolja toplog mlijeka, kruha i kajmaka. I krevet bi čekao pripremljen sa plahtom i ponjavom preko nje jer ljetnje je doba i ne treba tako toplo se pokriti; noću se putovalo i treba malo otpočinuti i odiščiliti.
Krešo je volio djeda kojeg je zvao dido iako je on bio potpuno drukčiji od bake. Djed, majčin otac Konrad je bio porijeklom Slovenac. Njegovi roditelji iz okolice Ljubljane su došli u Bosnu za vrijeme izgradnje željeznice kada je Austro-ugarska anektirala Bosnu i Hercegovinu. Dido je bio bravar i radio je na željeznici u ložionici. Održavao je lokomotive, vagone i sve što treba željeznici. Bio je poznat kao dobar majstor i mogao je napraviti skoro sve šta vidi od kovine, drva ili bilo kojeg drugog materijala koji nađe. Dido je volio svoj posao i uživao je u njemu. Pričalo se da čak i strojarski inžinjeri sa željeznice dolaz kod njega da ga pitaju za neke stvari. Ako se radi o cilindru niskog i visokog tlaka koji pokreće klip a ovaj kotače lokomotive onda je trebalo pitati majstora Konrada.
Za Krešu je bila prava sreća imati takvog djeda. Poslije 2. svjetskog rata bila je nestašica svega. Rat je donio velika razaranja i nestašicu. Kuće su bile srušene, pomoćni objekti jednog seljačkog domaćinstva, štale, svinjci, kokošinjci jednom rječju sve. Nedostajalo je odjeće, obuće, hrane, namještaja, stvari za domaćinstvo. Ali Krešo je imao djeda Konrada koji će napraviti sve što treba. Problem je jedino bio nedostatak materijala. Djed je pravio upaljače tzv “fajercajge” i to mu je bio mali dodatni izvor prihoda. Dobar izvor prihoda je bio izrada štednjaka na drvo i ugljen. To su bili metalni štednjaci, lijepi , funkcionalni i koji dobro rade tj. vuku kako se govorilo.
Upaljače za domaćinstvo i pušače djed je pravio od mesinganih čahura od metaka. Djeci nisu trebale te stvari ali im je trebala igračka, lopta i sanke. I to je djed napravio. Sa loptama u početku nije išlo sve glatko. Logično je bilo da se napravi lopta krpenjača ali je ona imala puno nedostataka, slabo je odskakala i brzo se kidala.
Djed je pravio dobre krpenjače ali poslije je to još više usavršio. On je u sredinu ubacio svinjsku dlaku a zatim krpe i na kraju na površini svinjsku kožu koju je sam štavio. Sanke je djed napravio od vodovodnih cijevi a na njih je pričvrstio debelu borovu dasku. To su bile sanke koje su išle najdalje a bile su vrlo čvrste. Igračke je djed pravio od drvenih jelovih letava. On letava se moglo napraviti sve i sve kombinacije su dolazile u obzir. Uz letve išle su i oblice od slomljenih držalja. Ako se to još sve oboji živim bojama onda su to dobre igračke.
Baka je bila drukčija. Nije bila tako suzdržana prema unucima kao djed. Svoju ljubav prema unucima je stalno pokazivala. Rado je radila u bašti a rad u kuhinji nije baš volila ali ono što skuha je bilo ukusno. Svježe voće i povrće je bilo često na jelovniku. Za unuke preko zime baka Katarina bi pripremila sira i kajmaka i to je bilo često za doručak. Za ručak i večeru obavezno je bila juha i varivo odnosno cušpajz kako je govorila. Ona je bila Ličanka iz okolice Otočca.
Djed i baka su se često puta zadirkivali oko mentaliteta Slovenaca i Ličana . Prema baki Slovenci su bili škrti, hladni, vole da popiju koju čašicu više i dobri su majstori. Prema djedu Ličani su bili razgovorljivi, malo neotesani i siromašni a nisu imali smisla za glazbu. Djed je često govorio baki, hajde stavi prst u uho i zapjevaj onu vašu “Vuk magare na plot natjeravao”. Baka je odgovarala, možda je i Nikola Tesla stavljao prst u uho kad pjeva to ne znam ali kad stavi prst na čelo onda je izmislio takve nove stvari koje Slovenci ne razumiju. Naravno Tesla je bio lička dika.
Nastavlja se!