piše: Filip Ćorlukić …iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Dolazak snažne njemačke vojne jedinice.
Ja i Tonćo smo istrčali na ulicu koja je bila potpuno prazna. Dan je bio tmuran, oko nas ni žive duše, a iz smjera željezničke stanice se čula snažna grmljavina motora, da bi se ubrzo iza blagog uličnog zavoja pojavila motorizirana kolona njemačke vojske. Na čelu kolone je bilo nekoliko tenkova Tigar, a zatim su se uz buku i škripu u dugoj koloni nizala oklopna borna kola, kamioni, opet tenkovi, motocikli s prikolicom…
Stajao sam impresioniran tom silnom tehnikom koja je tutnjala i prolazila ispred mene. Tigar tenkove sam tada prvi put vidio, a isto tako i oklopne transportere gusjeničare. Ranije sam spomenuo da sam prvi puta postao svjestan rata kad su došli partizani. Međutim ta se impresija s ovom uopće ne može usporediti. Neovisno o političkom opredjeljenju, partizani su se često više doimali kao nekakva razularena banda nego organizirana vojska. Međutim, ono što se sada uz grmljavinu tenkova kretalo ulicom – bila je ne samo snažna vojna sila, bila je to vojska. Osjećali smo da je to prava vojska, vojska od koje građani nisu trebali strahovati.
Ovo nije nikakva propaganda. Barem što se tiče njemačkih i hrvatskih regularnih vojnih postrojba, zaista smo se osjećali zaštićenim od divljanja samovoljnih pojedinaca. Daljnji je tijek događaja iznad svih očekivanja ispunio naša nadanja.
Odmah smo otišli u centar grada u kojemu nismo bili skoro mjesec i pol. Sve je bilo puno vojske, ali i znatiželjnih građana. Na tržnoci je bila velika gužva oko prodajnih mjesta voća i povrća, Od nekamo su doneseni veliki zamljani ćupovi sirupastog pekmeza od jabuka, a bilo je i onog tvrdo ukuhanog od šljiva. Malu uzbunu izazvao je tenk, koji je iz pokrajlnje ulice ušao na tržnicu. Stao je, podigao topovsku cijev i ispalio granatu u veliku crvenu petokraku koja je bila postavljena na vrhu općinske zgrade. Razočaranje. Budući da je petokraka bila načinjena od crvenog platna nategnutog preko konstrukcije od drvenih letava, snažna topovska granata osim rupe na sredini platna nije učinila neku veću štetu. Konstrukcija s pocijepanim platnom tvrdoglavo je stajala.
Narod se počeo smijati, a njemački časnik koji je stajao u gornjem otvoru tenka pozvao je dva vojnika koji su bili u bilizini i oštro im naredio da odu na zgradu skinuti petokraku. Energične zapovijedi prekidao je spcifičnom njemačkom psovkom: Donner Weter, na što je jedan šaljivdžija poluglasno rekao: “Joj, pa ovi ne znaju psovati!.
Čudno je da i suvremeni ljudi toliko pažnje posvećuju simbolima. Svoje brane, a tuđe često suludo napadaju. Onog partizana koji je stojnicom pucao po ploči iznad ulaza u Ustaški stožer, možemo smatrati primitivcem, ali ovaj njemački časnik sigurno nije nekakav neobrazovani čovjek, pa ipak on skupom topovskom granatom gađa komad crvene krpe.
Tonćo je negdje čuo da njemački vojnici svuda ruše i razbijaju različite natpise koje su ostavili partizani. I na našoj je kući bilo crvenom bojiom napsano: “Živio drug Tito”, pa je Tonćo požurio kući da to obriše. Budući da se to nije moglo obrisati ni oprati, on je taj natpis iskresao sjekiricom. U Tuzli je bio tek četrdeset godina poslije rata, i vidio da se na zidu još poznaju ostatci tog “kresanja”. Napravio je i fotografski snimak.
Otac se vratio sa sela tek sutradan pred večer. Bio je u seljačkoj odjeći, a “zbog kamuflaže” u rukama je nosio kokoš. Bio je pun priča o onom što je proživio, ali sam pojedinosti zaboravio.
Zastrašujuća bilanca i usporedba dva režima. Svi smo se počeli slobodno kretati gradom, a oni kojima je netko nestao počeli su pretraživati bližu i dalju okolinu, a posebno kukuruzišta i međe obrasle kupinovim vriježama uz rijeku Jalu, gdje su pronalazili mrtve ostatke strijeljanih. Najčešće su ih prepoznavali po odjeći. Ubijen je i otac najbolje Marijine prijateljice Ranke Prskalo. Njezina majka, kao i mnogi drugi, to su krišom činili još dok su partizani bili u Tuzli. Nakon pretraživanja uz Jalu, njezina je majka čula da ima mrtavaca u jednom rovu na Trnovcu. Posudila je od susjede muslimanke zar, pokrila lice pečom i otišla provjeriti. Budući da su psi u velikoj mjeri unakazili tijela, ona je muža prepoznala po čarapama, koje mu je sama isplela.
Nakon nekoliko dana Tuzlom je kružilo kazivanje da su pronađena 172 leša. Nedostajalo je još pedesetak osoba, ali se rodbina nadala da su oni negdje živi. Kad je vojska na posebno odvojenom dijelu groblja kasnije pokopala poginule vojnike, procjenjeno je da ima oko 300 grobova strijeljanih njemačkih i hrvatskih vojnika.
Prisjećajući se i pišući ovo; iznenadio sam se što pojedine događaje pamtim preko šezdeset godina, ali da ih nikad nisam uspoređivao ni povezivao, pa sam, zapravo, tek sada postao svjestan ratne bilance poginulih u Tuzli od uspostave NDH, a ta bilanca znakovito govori tko je tko bio u tom ratu – barem na tuzlanskom pdručju.
– U dvije i pol godine vlasti NDH, t.j. do dolaska partizana u jesen 43., a na temelju pravomoćnih presuda prijekih sudova NDH strijeljano je ukupno 7 majevičkih četnika.
– U četrdeset dana svoje vlasti partizani su bez ikakvih suđenja strjeljali 172 tuzlanska civila i oko 300 njemačkih i hrvatskoh vojnika.
– U narednih nešto manje od godinu dana, opet je na vlasti bila NDH, a premda su sigurno mnogi održavali veze s partizanima; cijelo to vrijeme nitko ni na koji način nije bio pogubljen – ni od državnih, niti od strane vojnih vlasti. Istina, neki su zatvarani, ali i puštani. Tako je Ludmila Pandža bila osudjena na tri mjeseca. Kaznu je odslužila u logoru Jasenovac i puštena. Kasnije je postala vrlo religioznom i stalnom posjetiteljicom crkve.
Prošlost ne možemo mijenjati, ali nam je dužnost ovom istinom izbaciti lažnu svijest o prošlosti. Ovo su činjenice o kojima nema pisanih dokumenata u povijesnim arhivima.
Tuzla je bila preplavljena vojskom
Dolaskom mnogobrojne njemačke vojske, Tuzla je postala naglašeno vojničkim gradom. Ne samo da su držali sve položaje oko grada, nego su zaposjeli cijelu zgradu gimnazije i kao i mnoge druge zgrade, pa ih se stalno moglo vidjeti i u samon gradu. I nama su uzeli onu veliku sobu, u dvorištu su bila kola poljske kuhinje, a u garaži su imali skladište. Između Jale i željezničkih kolosjeka postavili su četiri velika topa kalibra 2005 mm. Lijepo smo mogli vidjeti s našeg prozora kako su topovske cijevi podignute i usmjerene za paljbu preko Ilinčice. U prvih par mjeseci u Tuzli gotovo da nije ni bilo hrvatskih vojnika.
Njemačke su se postrojbe stalno mijenjale, ali to nisu uvijek bili Nijemci. Svi obični vojnici kao i većina dočasnika Vražije divizije bili su naši ljudi, dok su skoro svi časnici bili Nijemci. Prinz Eugen divizija je u svom sastavu imala gotovo isklučivo srijemske i banatske Švabe, dok su vojnici Vražje divizije bili Hrvati obih religijskih pripadnosti, a SS Handžar divizije u najvećem SU broju bili bosanski muslimani.
Jedno vrijeme u Tuzli su bile i neke postojbe vojnika Romelova Afričkog korpusa. Najveće je zanimanje građana ipak izazvao dolazak Čerkeza. To su bili zarobljeni sovjetski vojnici, koji su se dobrovoljno javili u njemačku vojsku pod zapovjedništvom generala Vlasova. Među njima je najviše bilo ukrajinskih Kozaka i lako prepoznatljivih kosookih Čerkeza.
S njemačkom je vojskom u Tuzlu opet došao neuništivi Srbin Ljubo. Prvo je bio uz njemačko zapovjedništvo. Kad su partizani osvojili Tuzlu, Ljubu su zarobili i odmah poveli preko Jale na strijeljanje, da bi na opće iznenađenje sutradan bio viđen u društvu s parizanskim oficirima. S njima je ostao do kraja njihove vladavine u Tuzli, a nakon njihova odlaska Ljubo dolazi u Tuzlu opet u drštvu s njemačkim časnicima!
Da nekoliko godina kasnije u sarajevskom Oslobođenju nisam pročitao članak o takmičenju omladinskih radnih brigada i Podrinju i da je najbolja bila brigada na čelu s komadantom Ljubom – mislio bih da je i Ljubo do kraja rata sigurno negdje poginuo. Na ovakvu sposobnost preživljavanja, zaista nemam komentara.
Očev članak u novinama.
Nakon što se malo sredio poslije mučnog izbjeglištva, otac ja o svim poznatim dogadjajima napisao opširan članak za novine. Pod naslovom Krvavim tragovima partizana preko cijele stranice objavio ga je Hrvatrski narod. Ta je stranica danima bila je po gradu izlijepljena po plotovima i zgradama. No, ubrzo se po gradu počelo šaputati da je partizanski Majevički odred osudio oca na smrt, s time da ga svatko ima pravo ubiti bez ikakvog dopunskog saslušanja i suđenja.
Ljudi u sarajevskoj Željezničkoj direkciji ozbiljno su shvatili ovu prijetnju, pa su oca premjestili u Bosanski Brod. Mi smo ostali u Tuzli.
Život u gradu ubrzo se normalizirao, ali je mnogo toga ipak bilo različito. Nastava u školama je počela, ali se održavala u dvoranama općinske zgrade, pa i u nekim drugim dvoranama. Limena glazba Hrvatskog doma svirala negdje u šumi, kino dvorane su radile, ali je i veći dio prostorija Hrvatskog doma bio zauzet. U njemu su se uoči Božića smjestili Čerkezi, a sa svojim su konjima zauzeli i park, u kojemu su iz ne znam kojeg razloga posjekli sve one jelke, dok su iz dugačkog nadkrivenog dijela u vrtu izbacili stolove i stolice, pa tamo smjestili konje. Pravi luksuzni “konjski hotel”.
Bez obzira na sastav, sve su se njemačke vojne jedinice ponašale u skladu sa strogim vojnim pravilima ponašanja, sve osim Čerkeza. Oni su bili neustrašivi borci, ali su pokazivali i visok stupanj neurednosti.Tumačenja su bila različita. Dok su jedni tvrdili da ih Nijemci jednostavno nisu bili u stanju civilizirati, drugi su pak tvrdili da su ih oni na to poticali iz propagandnih razloga, želeći time pokazati sve divljaštvo ruske vojske.
Međutim, njihovo nekad divlje, a nekad bezazleno djetinjasto ponašanje svidjelo se Tonći i njegovom društvu. Prvo su ih oprezno promatrali, a zatim im počeli pomagati i nositi konjima vodu. Čerkezi su s njima priateljski čavrljali čudnom mješavinom jezikâ, pa su ih čak dizali na one mirnije i dobro dresirane konje. Prvih dana su vodili konje s mladim jahačima, a kasnije su ih pustili da sami jaše po dvorištu Hrvatskog doma.
Budući da su njemački vojnici imali skaldište u garaži i poljsku kuhinju u dvorištu, pred ulazom u pasaž naše kuće stalno je bio stražar. Ti stražari nisu bili kruti, pa smo se pozdravljali a ponekad i porazgovarali. U vrijeme boravka u Tuzli Vražije divizije, njihovi su vojnici stražarili. Jednom sam prigodom želio nešto upitati tog stražara, a on mi je počeo odgovarati na nekakvom hrvatsko-njemačkom jeziku; što me začudilo. Na moje pitanje je li Nijemac, odgovorio mi je da nije, nego da je iz jednog majevičkog sela, pa je svojim jednostavnim seljačkim jezikom dopunio odgovor da on želi govoriti samo njemački, jer su Nijemci nepobjedivi. Bez mojih poticaja nastavio je uzbuđeno: «Vidi to oružje, pa vidi hranu i odjeću. Ja sam kod kuće stalno jeo kuruzu. A vidi ovo: svaki dan ‘šenični kruv, komzerke mesa, puter pikse pune marmelade i margarina. Nikad nisam gladan.».
Postalo mi je jasno zašto ti momci tako bezrezrvno vjeruju u pobjedu. Takvu tehniku i takav život, oni na temelju svoga iskustva nisu mogli ni sanjati. Mi smo od starog Kulhaneka stalno kupovali mlijeko, a donosio nam ga je njegov sluga. Odlaskom starog sluge u vojsku Kulhanek je uposlio jednog mladića iz majevičkih sela. Do naše kuće morao je prijeći željezničku prugu, a zatim je jedno vrijeme išao uz prugu. Jednog je dana naišla lokomotiva, a budući da ovaj mladić tako nešto nikada nije vidio, počeo je bjažati, pao je, mlijeko se prosulo, a on je pobjegao nazad u svoje selo. Mnogi od tih ljudi nikada nisu vidjeli ni automobil, ni lokomotivu, a sada su vozili ogromne tenkove. Pa kako ne bi vjerovali!
Vojne postrojbe su se stalno smjenjivale, a budući da je bilo zaista mnogo vojnika i u našu veliku sobu je ponekad dolazilo po nekloiko vojnika. Tu bi prenoćili i otišlji dalje. Na badnje veče te 1943. godine u naš stan je došao jedan njemački dočasnik s još desetoricom vojnika, a medju njima su bila i dva Talijana. Naime, nakon kapitulacije Italije dio njihovih vojnika se uspio povući u Italiju, manji dio se pridružio partizanima, a dio njemačkoj vojsci. Budući da sam u školi učio njemački i talijanski jezik, mogli smo nekako razgovarati. Dok su Nijemci bili prilično suzdržani, Talijani su se stalno žalili da im je dosta rata i pokazivali fotografije svojih najbližih.
Mama ih je ponudila s nešto božićne hrane i pića. I pored velike oskudice u hrani, mi smo iz Vrhova uspjeli dobiti suhog svinjskog mesa, pa je majka uz baklavu i druge kolače, priredila i dosta sarme. Svi su bili oduševljeni, a Talijani su nas počeli ljubiti. Nazdravljajući uz rakiju, onaj dočasnik je rekao i: «Uskoro dolazi u Tuzlu vaša vojska – To je dobra domobranska pukovnija.». Kasnije smo otac, Marija, ja i Tonćo otišli na polnoćku.
Kad smo ujutro ustali, vonici su već bili otišli, a čuli smo kako mama u kuhinji sama sa sobom glasno govori: «Bože, odnili su suva rebra, pola lonca sarme, dvi flaše rakije, pa i cilu tevsiju baklave!». Ustao je i otac, pa je odmah počeo pretraživati odjeću koja je visila u predvorju. Našao je ključ od skladišne blagajne i nedirnut novčanik, ali nije skupo nalivpero sa zlatnim 18 karatnim perom. Uto je Marija histerično zavrištala: «Pa u čemu ću u crkvu, kad su mi lopovi ukrali cipele!?».
Majka je jedno vrijeme šutila i nešto promišljala, a onda nas blago pozvala da se smirimo govoreći: “Pitaj Boga kad su se zadnji put pošteno najili. Daleko su od svoji’ kuća, a i njima je Božić, pa neka im je ‘alal (halal, turc: oprošteno, blagoslovljeno). Dao je Bog pa ni mi danas nećemo ostati gladni, samo će Filipu faliti baklava”.
Zatim je malo razmišljala, pa onako više za sebe progovorila: “A što će im majmunima jednim ženske cipele?”
…