tekst i foto: Filip Ćorlukić...Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
I dalje smo nastavili putovati ujutro i uvečer. Što smo jeli i gdje smo spavali ne sjećam se. Osim onog spavanja u štaglju u Dubočcu, ne sjećam se da smo igdje spavali u bilo kakvoj zgradi.
Od posjeta nekim kućama, sjećam se jedino da smo bili u nekoj zgradi u Kutini i tamo sam prvi puta vidio štrednjak u koje mu je bila instalirana plinska instalacija od vodovodnih cijevi, a na kraju je bilo suženje iz kojega je siktao plavi plamen.
Dalje prema Zagrebu ponekad smo i danju išli uz željezničkiu prugu. Budući da su Nijemci velikom kukom pričvrščenom za lokomotivu prelomili sve drvene pragove, pruga je bila izvan upotrebe, pa nije bilo opasnosti od zrakoplova.
Već u blizini Zagreba došli smo u jednu željezničku postaju u kojoj je bila postavljena manja kompozicija otvorenih teretnih vagonskih platoa. Tu pruga nije bila uništena i pred kompozicijom je bila lokomotiva, pa smo se uz još nekoliko punika popeli na jedan plato i pred večer smo, u petak 28. travnja 45. (datum sam naknadno utvrdio) nakon osamnaest dana mučnog putovanja stigli na zagrebački kolodvor. Tu nas je čekalo zaista ugodno inenađenje. Čim smo sišli s vlaka pred nas je izašao jedan muškarac u bijelom mantilu, s trakom crvenog križa na rukavu i pozvao sve izbjeglice da mu priđu. Dio nas s kompozicije mu je prišao, dok su ostali nekamo otišli.
Kad smo prišli bliže tom predstavniku Crvenog križa, on nam je prvo zaželio dobrodošlicu. Zatim smo se primakli bliže ogradi, gdje su nam servirali po punu vojničku porciju tople prežgane juhe i po velik komad bijelog kruha – što je bilo posebno ugodno iznenadjenje.
Zatim su nas odveli u obližnju baraku na spavanje. Jedna predstavnica Crvenog križa od mame je preuzela Ljilju i skupa su otišli u dugu baraku, a s njima je otišla i Gina kojoj je tada bilo jedanaest godina. Otac je nekamo bio otišao, a kad se vratio rekao nam je da je dobio nešto novca i da nam je osigurao stanovanje.
Ujutro su nam dali doručak, a zatim su nas odveli u baraku s tuševima. Skinuli smo svu odjeću i složili je u posebne ladice velike željezne posude za dezinsekciju vodenom parom, upozoravajući nas da iz džepova izvadimo municiju i ako netko slučajno ima bombu. Rekli su nam da su zbog nečije zaboravljivosti nedavno imali štetu od milijun i pol kuna.
Nakon što smo se okupali, s prskaljkama su nam nekakvom bijelom tekućinom dobro natopili kosu i sve dlakave dijelove tijela i nakon kraćeg vremena smo iz onih ladica svaki od nas uzeo svoju odjeću. Brzo se ohladila i osušila, pa smo se ponovno odjenuli.
Tu smo se zadržali dobar dio dana, a zatim su nas ponovno okupili i pitali tko ima osiguran boravak. Oni koji nemaju dobili su nekakve adrese. Premda vrlo mlad, već sam svašta proživio, a takav prihvat u gotovo nemogućim uvjetima, duboko me je impesionirao. Država je bila svedena još samo na šire područe Zagreba i prema zapadu, ogroman priljev izbjeglica i vojske, a sustav je još bezprijekorno funkcionirao.
Ušli smo u tramvaj i otac nas je odveo u Kačićevu ulicu broj 6, u stan obitelji Ilije Steovića. U jednoj je sobi tog stana na drugom katu tatin tuzlanski prijatelj, trgovac Mijo Kamenjašević imao skladište papira. To smo se smjestili. Gospođa Steović je Ljilji dala toplog mlijeka i pecivo, a nama ostalim rezance posute šećerom.
Sutradan je bila nedjelja, pa smo otac i ja otišli na misu u Katedralu. Pred katedralom smo sreli tatina prijatelja dr Feliksa Niedzielskog, bivšeg podžupana Velike župe Usora i Soli u Tuzli i predsjednika Ustaške mladeži u NDH. Vidno se obradovao kad nas je ugledao. I mene je dobro poznavao. U razgovoru ga je otac upitao može li me negdje zbrinuti.
Ne sjećam se što su dogovorili, ali me je otac već to poslijepodne odveo u zgradu sveučilišta na Kazališnom trgu, u kojoj je bila smještena Škola časničkih pripravnika HOS-a. Za upis u tu školu pitomac je morao imati najmanje šest razreda gimanzije. Ja to nisam imao, nego samo svjedožbu polugodišta šestog razreda, ali sam na intervenciju visokog državnog dužnosnika bio primljen.
Zapovjedniku sam dao moju vojnu knjižicu. Kad ju je pogledao rekao mi je da kao stari vojnik ne trebam s ostalima ići na vježbe i pozvao dočasnika da mi pokaže krevet. Spavaonica satnije koja je još bila nepopunjena i u koju sam bio raspoređen, nalazila se na prvom katu, lijevo od ulaza.
Bilo mi je tek nešto oko sedamnaest godina i bio sam ponosan što sam upisan u tu školu, koja će mi omogućiti da kao časnik hrvatske vojske mogu mnogo više doprinijeti obrani domovine.
Društvo u školi bilo je vrlo zanimljivo, a bilo je sastavljeno od vojnika svih rodova vojske. Prijateljski su me primili, a budući sam imao fotoaparat, bio sam im još zanimljiviji.
Filma više nisam imao, pa mi jedan od pitomaca nabavio novi. Načinio sam dosta snimaka, od kojih ovdje prikazujem samo tri.
Zatim sam u spavaonici snimio zajedničku sliku i obećao da ću im slike načiniti i podijeliti kad stignemo u Austriju. Na žalost, neočekivano se dogodilo se ono najgore.
Ja sam držao zadnju stražu pred školom. Bila je to zadnje manifestiranje vlasti NDH na Kazališnom trgu. Tada je načinjen ovaj povijesni snimak a nakon toga mi je zapovjednik rekao da mogu ići sa satnijom, a ako želim mogu i s ocem. Odlučio sam se za ovo drugo. Nakon toga mi je dao prilično veliku kutiju punu novca, pozdravili smo se i ja sam otišao. Prije odlaska u dvorištu sam načinio još jedan snimak kolega već spremnih na polazak.
