tekst i foto: Marija Kukić
Oprost je vrlina hrabrih. (Indira Gandhi)
Već drugi puta zaredom u posljednjih desetak dana put me odveo na istok Slavonije.
Opet posjet Vukovaru, ali sada drugim mjestima: bolnica, muzej u dvorcu Eltz, Muzej vučedolske kulture i – Ovčara.
Pod vrućim lipanjskim suncem, na temperaturi koja je premašila 30, posjetila sam Ovčaru, mjesto masovnog stradanja i grobnicu nedužnih.
U hladovini, na drvenoj klupi ispod razgranatog stabla mjesto je za odmor, razmišljanje, pijetet, isplakanu i neisplakanu suzu…
Čuti, pročitati, vidjeti na ekranu… nije isto kao vidjeti sve ovo uživo!
I postavlja se pitanje: “Može li se ovaj zločin zaboraviti? Može li se zločincima oprostiti?” Teško je i jedno i drugo.
Ali, lijepo je rekao Bernard Meltzer:
“Kad oprostiš, nećeš moći promijeniti prošlost, ali ćeš promijeniti budućnost.”
Još bih citirala riječi Chaima Herzoga:
Ja sa sobom ne donosim oprost niti zaborav.
Jedini koji mogu oprostiti su mrtvi, a živi nemaju prava zaboraviti.
Slažemo se sigurno svi: Oprostiti, ali ne zaboraviti!
.
.
Hvala, vam, uvaženi gospodine Prudeus, što ste tako istinito-dirljivim stihovima komentirali moj današnji kratki tekst.
Strahote viđene u Vukovaru svakoga moraju duboko taknuti u srce i dušu.
Vaše lajkove i komentare izuzetno cijenim jer znam da ste VELIK čovjek i pisac.
Srdačno!