piše: Igor Matijašić
Pokušajte nakratko, svi vi koji ste na bilo koji način povezani sa školom, zaklopiti oči i zamisliti svoju idealnu sliku nastave. Baš onakvu školu kakvu priželjkuju svi – po mjeri učenika.
Što kažete na ovaj prijedlog – nastava uz šum morskih valova, učenici podijeljeni u male grupe, kreativni učitelji koju su uvijek spremni priteći u pomoć i riješiti baš svaku jezičnu nedoumicu…
I još – mogućnost razmjene učeničkih iskustava s vršnjacima iz cijelog svijeta, uspoređivanje interesa, zajedničko druženje u slobodno vrijeme…
Nije loše, zar ne?
Znam, reći ćete odmah da je tako nešto sasvim lijepo u teoriji, ali praksa je kod nas posve drugačija. A onda ću samo pripomenuti da se sve navedeno odvija u Hrvatskoj! I to svake godine…
Sredinom mjeseca srpnja Hrvatska matica iseljenika već po tradiciji u Novom Vinodolskom organizira Malu školu hrvatskog jezika i kulture u koju stižu djeca, iz doslovno svih, krajeva svijeta. Izdvojit ću samo neke zemlje da potkrijepim navedeno – SAD, Kanada, Kuvajt, Ujedinjeni Arapski Emirati, Argentina, Francuska, Velika Britanija (popis je zaista predugačak)…
Idejna začetnica Škole je prerano preminula Silvija Letica, no njenu je ulogu sjajno preuzela Lada Kanajet Šimić koja brine o svakom, pa i najmanjem segmentu samog rada – o polaznicima, o smještaju, o voditeljima, o kvaliteti nastave, o roditeljima, o dnevnim aktivnostima… I sve to bez trunke nervoze. Nije ni čudo što njeno ime svi izriču s velikim poštovanjem.
A sama Škola je iz godine u godinu sve raznovrsnija, sadržajnija i prepoznatljivija. Voditelji se smjenjuju, nove generacije polaznika pristižu i nadalje iz raznih zemalja, a ništa se ne gubi na kvaliteti ni dinamici. Dapače, svakom godinom ljestvica se podiže sve više…
I tako već četvrt stoljeća!
Koncept je odlično „posložen“ – nakon jutarnjih radionica u kojima polaznici uče o hrvatskom jeziku i kulturi slijedi opuštanje u moru koje se nalazi tik uz radni prostor. Popodnevne radionice vezane su uz interese samih polaznika – filmska, plesna, novinarska, dramska… A onda navečer slijedi zajedničko druženje na otvorenom prostoru uz glazbu i osmišljene aktivnosti. Između svega navedenog nađe se vremena i za obroke, odmor, sportske aktivnosti, šetnje, štafetne igre…
Treba li uopće napominjati da se ovdje rađaju prijateljstva za cijeli život, kako među učenicima, tako i među voditeljima?
Ono što je najvažnije istaknuti – koloplet jezika preplavljuje Novi, a svi se trude pričati hrvatskim jezikom! Jer upravo to je jezik njihovih baka i djedova, njihovih predaka, njihove zemlje u koju se vraćaju ljeti.
I trude se ne zaboraviti svoj jezik mada većinu vremena borave u tuđini!
Ne čudi stoga da su neki učenici doslovno odrasli u Maloj školi jer su dolazili godinu za godinom. Poticaj se nudi sam po sebi – u desetak dana koliko polaznici Škole „stanuju“ u zavičaju Mažuranića snimaju se filmovi, predstavljaju igrokazi, objavljuje časopis (koji se u duhu čuvanja uspomena zove Spomenak), izrađuju lutke…
Na završnoj priredbi sve što se naučilo, prikazuje se okupljenima. A te prezentacije rada su, baš kao što je istaknuo velikan hrvatske metodike Dragutin Rosandić, prave stvaralačke svečanosti. Potvrđuju to i komentari svih koji su barem jednom krajem srpnja bili u krasnom vinodolskom dječjem odmaralištu poznatijem kao Villa Rustica.
Moram istaknuti da sam iznimno ponosan što sam dio svoje osobnosti utkao u rad Male škole. Bio sam tamo podosta godina kao voditelj i rado se vraćao, makar samo da pogledam završnu svečanost te popričam s prijateljima. Još me veći ponos obuzima kad vidim da su danas neki moji učenici također voditelji u samoj Školi.
Ove godine svi zajedno slavimo 25. rođendan Škole. Vjerujem da će se ponovno okupiti mnogi koji su na bilo koji način dali svoj obol tijekom ovih godina. Uopće ne sumnjam da će i proslava (baš kao i završna svečanost) biti odlična, baš kao što ne sumnjam da će Škola proslaviti još puno rođendana.
Jer je drugačija od drugih…
I traje…
Možda najbolji komentar o samoj Školi dala je njena najdugovječnija polaznica – voditeljica lutkarske radionice Livija Kroflin: –Mala škola ima „ono nešto“ što se ne da definirati…