tekst: Dijana Čupić
Svako me jutro, tog ljeta, budilo stado ovaca koje je kretalo na ispašu i prolazilo iznad sela po rubu brda Oštri vrh. Nad kućom je još bio jutarnji hlad. Po cijelom polju već je bilo razliveno sunčano ljetno jutro. S druge strane brda, u selu Kongori, sunce je bilo nad selom već ima sat vremena. Zato su ih proglašavali vrednijima, a nas Borčance ljenijima.
U toru me čekalo moje stado janjaca. Blejali su i meketali. Odvela sam ih na pašu u polje.
– Ne idi daleko, vrati se do devet. Danas je nedjelja, moraš na misu – ispratila me baka.
U „ Karlovim vrbama „ zabavljala sam se s drugom djecom pastirima i pastiricama iz sela. Stado se čuvalo samo.
Kad sam se vratila s ispaše, oprala sam lice, ruke i noge u lavoru, vodom iz bunara. Doručkovala sam. Upitala sam rođakinju Anđelku hoće li ići sa mnom. Nisam je dugo nagovarala. Ona je svake nedjelje čitala na misi. Malo sam je pričekala da se uredi i skupa smo se uputile preko brda do susjednog sela gdje je bila crkva.
Tim se putem išlo trideset minuta. Dvadeset minuta uzbrdo po uskom kozjem putu. Najljepše je bilo kratko zastati, odmarati se i gledati u polje ispresijecano puteljcima. Nakon toga deset brzih minuta nizbrdo.
Predah pred crkvom na uređenom vrelu. Uvijek smo bili žedni i pili vodu. Malo se prskali i osvježili jer vrući je ljetni dan. Anđelka me odvukla do ružičnjaka. Iako je bio početak ljeta i sve ruže su već ocvale, ove su bile svježe, rascvjetane i zamamno su mirisale. Bilo ih je najstrože zabranjeno brati. Anđelka me nagovarala da ih berem. Bilo me je strah. Nju nije. Ubrala je granu s grozdom crvenih ruža. Mirno je ušetala u crkvu. Ruže je stavila ispred kipa Sv. Antuna. Žene su je gledale. Bila sam sigurna da ju je i svećenik vidio krajičkom oka. Nitko nije ništa rekao.
Nakon mise vraćale smo istim putem kući.
E, sad je bilo dovoljno vremena i za uživanje. Na svakom proširenju puta koje je bilo šire od kozje staze, a prozvali smo ih „počivaljke“, zastali bi i odmarali se. Oni brži zauzeli bi velike kamene stijene koje je priroda isklesala u kamene fotelje, veće i manje, tvrđe i mekše, kako bi koga zapalo. Iz te pozicije odlično su se vidjele grupice djece koja su bila na vrhu brda i hitala prema nama. Kada bi se skupili, počelo bi natjecanje u tome tko će pronaći kamen, stijenu koja podsjeća na neki predmet, životinju, čovjeka. Odjednom bi planina oživjela:
– Vidi, pas!
– Našao sam glavu čovjeka.!?
– U kamenu utisnuta ruka!
Najuspješniji je bio Bože. Njegove kamene skulpture bile su najsavršenije. Za tili čas pronašao bi kamen u obliku koji do tada nitko nije vidio. Sva djeca su brzo zaboravila na svoja otkrića i letjela prema selu. Samo je on, jedini, kupio i nosio kući svoje guštere, glavu djevojčice, križ i pticu.
Kod kuće nisu imali razumijevanja za to njegovo „kamenje“, jer bilo je puno posla u kući, štali, polju, a i slabo je učio. Posebno se na njega ljutio njegov otac, jer to što on radi nije nikakav pravi posao, od kojeg bi čovjek imao koristi.
Majka ga je branila, i govorila:
– Završit će moj Bože škole, vidjet će te!
– – A kako, pa on je više uz svoje „ kamenje“ nego u školi?- govorili su dobronamjerni i razumni susjedi.
Malo po malo, Bože je napredovao, istraživao je i čitao ono što ga zanima. Uz sebe je stalno nosio blok za crtanje u kojem je stalno nešto crtao. Popravio se i u školi, i nekako je završio.
Dalje je krenuo u srednju Umjetničku školu u Split, i redovito se vraćao u svoje rodno selo u kojem je uvijek nalazio inspiraciju za svoje skupture ili slike. Rano je zasnovao obitelj, i onda je nedjeljom, kada nije radio, dovodio svoju suprugu i djecu u Borčane, gdje je nedjelja bila nedjelja, dan kada se išlo na misu, igralo, pjevalo, družilo i punilo baterije za život u gradu.