Sven Adam Ewin
Da, ja sam stijena koja bi htjela u se,
Jer ovdje gore vrela plazma mi fali!
(Ko Lot i žena kad ono vraćaju se
Iz pakla grijeha ka zavjetnoj normali.)
Čovjek i kamen, voda i travke busen,
Sve što je gore za prapočetkom žali.
I sve bi natrag u svoje uteruse,
Gdje dotiču se počeci i finali.
Bila sam magma, izišla vrh planeta.
To bješe greška! I zagrmi bog Hada:
“Ti nećeš dolje! Bit ćeš do kraja svijeta
Obična, hladna, skamenjena gromada!”
Da! Ja sam žrtva starozavjetne sheme.
za povratak mi još nije došlo vrijeme.
Misaoni sonet pokrene neka razmišljanja koja u žurbi života potiskujemo. Sve je mijena i sve što jest, ima svoj dom. I čežnju. I sve je podložno vremenu, koje u stvarnosti nije objektivna kategorija, nego se mjeri urušavanjem svoga bitka.