piše: Stjepan Poljaković
Pred polazak pod Alpe do mene je došla vijest da je moj prijatelj, u daljnjem tekstu Valter, stigao na red za transplantaciju organa. Dijabetes s kojim se bori od rođenja napravio je svoje i jedina šansa za iole dostojanstveniji život novi su organi, gušterača i bubreg.
Znamo se od srednje škole. Znam njega i za njegovu bolest. Znaju ga i drugi, u tri sela što bi se reklo. Nije ni floskula ni patetika ako kažem da ga je malo tko kada vidio ljutoga. On je nepresušni izvor bećaraca, viceva, pozitivne energije. Sjedimo danas na kavi i divanimo o neuspjeloj transplantaciji. Ukratko mi je opisao kroz što prolazi i sa sebi svojstvenim osmjehom na licu prepričava svoj razgovor s doktoricom.
„Rekao sam joj da kod mene rijetko što uspijeva iz prve pa ni ovo. Da sam se barem oženio pa da i to dva puta probam…“ Koliko jak i dobar moraš biti, da se suočen sa smrću šališ na svoj račun i sve prihvaćaš kao izazov!
Predložio sam mu da napravi zavjet s Bogom. U malo što vjerujem kao u to da je Bog spreman pomoći dobrim ljudima. Rekao je da sam ga potakao na razmišljanje…
Prošle jeseni sam krenuo pod Alpe. Prihvatio sam izazov njegovati i pomagati mome Adleru.
Nadimak Adler dao sam mu jer mu treba motivacija i poticaj da barem na trenutak ustane. Kada mu kažem: „Adleru! Pokaži koliko si visok!“ s osmjehom mi svaki puta odgovori: „ 183 cm,“ i uspravi se. Operacije na mozgu i oko njega prouzročile su gubitak pamćenja. Momak od 53 godine osuđen je na zaboravljanje, kolica i društvo stranaca koji ga njeguju, i kada vrijeme dopusti, izvezu u šetnju. Moj izazov je bio da ga naučim da sam vozi svoja kolica od spavaće sobe do kuhinje. Bogu hvala, uspjeli smo! Danas je dovoljno da kažem kuda idemo i da ga tamo čekam.
Adler ima milijun razloga da bude ljut, da gnjavi njegovatelja, da se žali i da plače nad svojom sudbinom… ali ja nisam sreo nekoga s više strpljenja i većom disciplinom u obavljanju svakodnevnih obveza.
Od tri ponuđena glazbena miksa koja puštamo u šetnji, on najviše uživa u Gospelu. Nekoliko puta sam ga čuo kako inače tihim glasom pjevuši pjesmu koja je kod nas prevedena pod naslovom “Kakav prijatelj je Isus”.
Dolazimo i do moga pobre. Njega nisam upoznao. Mi smo virtualni, ali usudim se reći i duhovni prijatelji, braća, pobratimi po duhu. Povezala nas je ljubav prema lijepoj pjesmi i potraga za istinom. I on se našao na raskrižju života. Na pravi put privukli su ga ljubav i borba s bolešću. Zadovoljstvo mi je promatrati njegov put i razvoj, čuti neka njemu nova otkrića. U bezbroj situacija meni je preostalo reći.: „ Amen!“ jer pred sobom vidim nekoga tko iz dana u dan raste i razvija se u boljeg čovjeka.
Ljudi, u potrazi za čudima, ne shvaćaju da se najveća čuda događaju u osamama naših soba. Nema većega čuda od susreta s čovjekom koji se trudi biti bolji.
Tridesetak godina sam svjedokom duhovnih i fizičkih borbi za goli život, onih koje mi je Bog slao na put. Kada mi je bilo najteže, svjedočanstva onih koji su prošli put od bezdana do zvijezda, pomagala su mi da se i sam ohrabrim i dignem. Duboko vjerujem u to da Bog po svome Svetom Duhu povezuje ljude ma s kojih meridijana dolazili, pred njegovom silom padaju sve barijere i granice.
Život je borba, neprekidna borba, nepoštena borba, bespoštedna borba na život i smrt. Često toga ne želimo biti svjesni i priznajmo si, kukamo bez velikoga razloga. Koliko nam je dobro, vidimo tek onda kada se nađemo u društvu ljudi kao što su moja tri junaka.
Mojim junacima posvećujem rečenice iz Evanđelja po Ivanu:
Prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. Zapitaše ga njegovi učenici: „Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?“ Odgovori Isus: „Niti sagriješi on, niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja.“
Moja tri junaka upravo su ti na kojima se, unatoč svim nedaćama i ograničenjima, ta djela i očituju.