piše: Marija Juračić
Naša kuća nije velika, ali leži u prekrasnom, mirnom kraju, svega 400 metara udaljena od centra grada. Jutrom nas budi cvrkut ptica, noću uspavljuje šum vala. Iz kreveta se možemo ravno zaletjeti u more ili jednostavno trčati pješčanom plažom . I sada je u taj miran, ustaljeni život moj zet unio nemir. Zapeo je da uzmemo hipotekarni kredit. Ima velike planove.
„Turizam se razmahao“, govori,“ dići ćemo kat i iznajmljivati apartmane. Tu lova samo curi!“
Dok on govori, moja kći potvrđuje glavom pa vidim da su plan dobro razradili. Kredit bi vraćali dvadesetak godina. Pod uvjetom da zadrže posao. Pod uvjetom da se ne razbole ili ne unesreće u tom periodu.
Na sve moje prigovore odgovaraju jedinim argumentom koji imaju, a taj je, da sam ja uvijek sumnjičava, staromodna, kočiteljica sveopćeg napretka, ne razumijem današnje trendove… Zapela sam negdje u prošlosti.
Ne spominju onih 330 000 blokiranih građana, što je, ako im pribrojimo članove obitelji, trećina stanovništva Lijepe Naše, ne spominju ni onih 40 milijardi kuna duga kojeg su ti građani dužni zbog lihvarskih ugovora, pojma nemaju o 50 000 ovršenih nekretnina privatnih osoba… Vidim da moram pribjeći pedagoškom uvjeravanju.
„Dobro! Recimo da uzmemo taj kredit, da trampimo veću sumu novaca za manju sumu novaca, što nije radio ni onaj naš predak u pećini, ali mi hoćemo! Dat ćemo više da bismo dobili manje! Što onda?“
„Onda ćemo zidati kat i iznajmljivati ga. Ljeti turistima, zimi studentima. Vratit ćemo kredit i zaraditi.“
„Dobro, i što ćete napraviti na kraju balade?“
„Na kraju ćemo, ako prodamo kuću, imati dovoljno novaca da kupimo jednu ovakvu nekretninu nedaleko centra grada, na samoj plaži, da nas jutrom budi cvrkut pica i da ravno iz kreveta možemo u more“, smije se kći, a ja zadovoljno zaključujem, da su ta djeca ipak nešto naučila i da će s njima svaka banka izgubiti bitku.