Piše: Filip Ćorlukić …Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Kao što sam već napisao, nakon odlaska partizana školska je nastava održavana pod vrlo otežanim uvjetima. Jedan mi je događaj iz te kasne jeseni 1943. posebno ostao u sjećanju. Kada su se partizani povukli pred dolaskom snažnih njemačkih vojnih snaga, s njima je otišlo oko pet tisuća Tuzlaka.
Dobro sjećam kad su se u postrojbama i pjevajući povlačili prema Majevici i prolazili pored naše kuće. Bili su dobro odjeveni u zimsku odjeću i obuću. No nakon samo mjesec dana već ih se vratilo oko dvije tisuće, među njima i tri učenika-Srbina iz moga razreda. Ne znam je li ih itko saslušavao, no oni su nastavili dolaziti na nastavu kao da se ništa nije dogodilo.
Jednog dana, jedan od ove trojice je nešto trebao odgovarati, ali nije znao, pa ga je profesor pitao zašto to nije naučio, na što je on nekako ljutito, ali i uvrijeđeno odgovorio: “Da ste vi gospodine profesore bili mjesec dana s partizanima, znali bi zašto ovo nisam naučio!” Zatim je mrno sjeo na svoje mjesto. Ne sjećam se više imena, ali se i danas, nakon šezdeset i pet godina do prepoznatljivosti jasno sjećam te slike, i apsurdno nezamislive mi slobode takvog razgovora u teškim okolnostima ratom opterećenoj državi.
Nastava se održavala u općinskoj zgradi, a nekada ostane upamćen i neki potpuno nevažni detalj. Tako se sjećam da smo se u jednoj velikoj dvorani smjestili za stolove koji su bili obojeni bezbojnim lakom, a stol za kojim sam ja sjedio bio je sav izgreben nožem, ili nekim čavlom. Znam da sam se ljutio na “tu budaletinu” koja je uništila ovako lijepe klupe.
Vrijeme je bilo puno različitih događanja, stalno sam bio nečim zaokupljen, tako da sam učenje potpuno zanemario. Ne sjećam se da sam bio i modelar, a pišući ovo i prisjećajući se sjetio sam se da sam jednog dana bio u modelarskom klubu, gdje smo pravili male modele jedrilica. Klub je bio na katu zgrade s druge strane ulice u kojioj je bi i Križarski dom. Oko deset sati prije podne začula se pucnjava flakova, pa sam istrčao na prozor. Naime, Tuzlu su često prelijetale velike eskadrile američkih Letećih tvrđava na putu prema rafinerijama nafte u Ploeštiju u Rumunjskoj, a sve češće su dolazili i lovci koji su u niskom letu mitraljirali po gradu, a obzirom da se nisam plašio zrakolova bio sam zadužen da za vrijeme prelijetanja zrakoplova i napada tjeram građane u skloništa. Imao sam i traku koju sam stalno nosio u džepu.
S prozora sam ugledao kako jedan mali zrakolov vrluda izbjegavajući granate i pri tom je izbacio crvenu raketu, a uskoro je odletio prema provizornom pristaništu. Bio je to hrvatski zrakoplov i prvi kojega je uopće protuzračna obrana uspjela pogoditi. Kažu, zabuna. Bilo je to manje oštećenje koje su ubrzo popravili i poslije podne sam bio na pristaništu da vidim polijetanje. Kad sam došao pilot je već bio na svome sjedištu i spriječavao kopilotu da uđe stalno ga psujući da mu donosi nesreću. Konačno ga je ipak pustio i kad su poletjeli zapeli su krilom za jednu konstrukciju i zrakoplov se srušio na zemlju. Nije se zapalio ali je na zemlji bila gomila iz koje se pojavio pilot psujući: «Ako si živ, ja ću te ubiti baksuze jedan. Uvijek mi donosiš nesreću.” Konačno se pojavio i vodnik, malo je krvario oko usta, ali je i on nastavio psovati i svađati se. Neki časnici su ih smirili, i s kolima odvezli u grad.
Pred večer sam ih vidio ispred vlaka na željezničkoj postaji. Opet su se svađali i konačno su ušli jedan u prvi, a drugi u zadnji vagon vlaka. Po svoj su prilici sretno stigli u Sarajevo.
Uz ostele aktivnosti ja sam bio intenzivno zauzet rediotehnikom. Slobodnog vremene, pa i onog za učenje, jedostavno nisam imao.
Primicao se kraj školske godine 43/44. Uz neredovitu nastavu i u vrijeme kad mi je sve bilo zanimljivije od škole, učenje u tom petom razredu gimnazije sam skoro potpuno zanemario. Zbog čestog nadlijetanja zrakoplova za vedrih se dana nastava održavala na padinama Trnovca, a samo kad je oblačno; u nekoj od zgrada. Toga dana je naš razred imao nastavu u jednoj od ginazijskih učionica, što su profesori iskorisristili za ispitivanje i zaključno ocjenjivanje.
Na satu zemljopisa profesorica Smilja (nekada Srpkinja, a tada pravoslavna Hrvatica) prozvala je mene. Ne sjećam se pitanja, ali se dobro sjećam da ništa nisam znao i profesorica mi je u dnevniku zaključila neprolaznu ocjenu 5. Malo je pregledala moje ostale ocjene, pa mi se obratila nekako tužno: “Filipe žao mi je, imate još četiri slabe ocjene, pa godinu ne gubite samo zbog zemljopisa”. (Od 5. razreda gimnazije, profesori su đake oslovljavali s “vi”). Saznanje da gubim godinu tek tada mi je na neki način došlo do svijesti, oštro – kao udarac maljem; što je u meni izazvalo nekakvu pobunu, protest: «Ne smijem to dozvoliti!»
Naglo sam reagirao, pa umjesto da prvo dignem dva prsta i tražim riječ, istovremneno sam ustao i glasno upitao: “Gospođo Smiljo! Kad bih ja od sad zgrabio knjige i počeo učiti, je li moguće da do kraja školske godine popravim slabe ocjene?”
Pogledala me je iznenađeno: «Do kraja školske godine je još samo dvadeset dana. Izgleda nemoguće, ali vi ste bistar mladić, i kad bi stvarno čvrsto odlučio, mogao bi barem osigurati da ideš na popravni.».
Odluka je bila snažna i trenutna, bez imalo sumnje u mogućnost uspjeha, vrlo odlučno i glasno sam se obratio profesorici: “Molim vas pustite me kući da idem učiti!” I bez očekivanja dozvole odjurio.
Bože moj, kakvo je to bilo učenje! Osim u vrijeme spavanja, uza sve što sam radio stalno sam i učio. Sjećam se jednog ručka. Dok sam desnom rukom žlicom stavljao u usta hranu, lijevom sam prekrivao tekst pred sobom, a preko zalogaja sam glasno ponavljao latinske deklinacije: «cornus cornu, cornu, cornua, cornua, cornibus ….. rana, ranae…,». Pokojna majka me je zabrinuto gledala, pa mi se konačno obratila: «Filipe sine. Pusti to kraju, razbolit ćeš se, ili ćeš tako poluditi. Mlad si, pa šta ako ponavljaš razred!». Nisam se dao smesti. U tih dvadeset dana popravio sam sve ocjene! U meni se nešto prelomilo i od tada sam stalno bio među najboljim učenicima, a u mnogim predmetima i najbolji.
Došao je i školski, raspust, ja završio peti razred čak i bez popravnog ispita i vrtoglavo uletio u sve one mladalečke radosti slobodnog vremena. Mnogo se toga događalo, ali ću ovdje spoemuti samo dva događaja koji zorno prikazuju ukupnu društvenu i političku atmosferu u Tuzli onoga vremena.
Svima je bilo jasno da se bliži kraj rata i da Hrvatska mora na neki način početi voditi svoju politiku, ne protiv Njemačke, nego odvojeno od nje. Mnogo je Hrvata bilo u različitim njemačkim postrojbama, pa su se počeli pojaviljivati letci u kojima se poziva te vojnike da iskoriste prvu priliku i priključe se nekoj domobranskoj ili ustaškoj postrojbi. U letku je bilo naglašeno da će njemačka vojska prvenstveno braniti svoju domovinu i da je naša dužnost braniti svoju Hrvatsku. I ja sam od nekoga – uopće se ne sjećam koga – dobivao takve letke da ih skriveći dajem meni poznatim Hrvatima u njemačkom postrojbama.
…