piše: Filip Ćorlukić …Iz knjige “Moja sjećanja  na minulo stoljeće”.

Naš stan, a posebno dvorište, postali su velikim okupljalištima. Tonćo i njegovo društvo stalno su negdje jurili po gradu, a on je dolazio samo na objede i na spavanje. Jednog dana mi je donijeo krasnu časničku sablju jugoslavenske vojske, a drugi puta dva stara revolvera iz prvog svjetskog rata. Iznad pivovare se uzdiže strmina od neke sive zemlje. Često smo uzimali neku staru krpu i sjeli na nju pa se niz tu strminu spuštali kao na sankama. To smo zvali “prljuga”. Oni su se i tih dana spuštali niz «prljugu», kad se iznenada pokazao otvor u nekakvu rupu.

Kad su pogledali unutra vidjeli su da se u kutijama i vrećicama nalazi puno bakrenog kovanog novca, revolveri i neke druge stvari koje su tamo sakrili austrougarski vojnici.

On mi je donijeo dva revolvera različite veličine i kutiju municije za onaj veći. Bili su neobični. Metci nisu imali pozadi uobičajenu kapslu, nego je sa strane stršala jedna milimetar debela žičica. Kokot na revelveru nije imao okidački iglu, nego je pri vrhu imao savijen ispust, koji je kod okidanja udarao na onu žičicu. Promjer cijevo onog većeg iznosio je 12 mm, a pošto sam želio isprobati da li je to još ispravno, napunio sam ga i opalio. Grunulo je jače od puške, revolver mi je uslijed trzaja ispao iz ruke. Nakon toliko godina municija je još bila ispravna. Nisam se više usudio pucati, nego sam oba revolvera stavio na tavan, koji inače nitko nije koristio. Tamo sam ostavio i sablju, a na tavanu sam držao i veliku zbirku maraka.

Marija je imala svoje društvo, s kojima se najviše zadržavala u stanu. Već od kad smo došli u Tuzlu oko nje su stalno oblijetali nekakvi momčići, a sada već i odrasli momci. Posjetio nas je i bivši susjed Obrad Ivanović u odori partizanskog časnika.. Bio je vrlo pristojan i pitao je treba li nam kakva pomoć. Iznenadilo me je kad je rekao da je dobro što se naš otac sklonio, jer se mogla naći “nekakva budala” da ga ubije. Tvrdio je da će se sve to srediti. Dolazio je i Stanko Vančura. I on je bio časnik, ali je bio nekako povučen. Umjetnička dušica!

Na mene je najdublji dojam ostavio jedan momak iz susjedstva, koji je i ranije češće dolazio. On je rođen u Americi i često je o tomu pričao, a mi smo ga rado slušali. Visok i snažno građen momak, duga nazad počešljana kosa i uvijek vrlo veseo. Imao je nešto preko dvadest godina starosti i ne znam kako nije bio u vojsci. Tog je dana došao u vojničkoj odori. Veliki revolver u novoj crnoj futroli, s prednje lijeve strane, skoro uz toku opasača. Postao je partizan! Kosa glatko počešljana s razdjeljkom na sredini. Kapu je držao u ruci. Pozdravio je vrlo službeno: “Zdravo drugovi i drugarice” – i  malo tiše dodao da odlazi u borbu pa se došao pozdraviti.

Govorio je nekako mehanički, možda uplašeno. Ne pamtim što je govorio, jer sam ga stalno gledao u lice, koje mi je izgledalo potpuno tuđe, skoro neprepoznatljivo. Takvu sam promjenu fizionomije vidio još samo jednom u životu i to kod prijatelja koji je obolio od shizofrenije. Ne samo tuđi pogled očiju, nego je i ukupan izraz lica bio nekako drukčiji.

Prijatelji su nam dolazili mnogo češće nego ranije i uvijek se imalo o čemu razgovarati. Dolazila i tri brata Jankijević. Marjan je bio moj školski kolega. Skupa smo bili i u križarima, orkestru limene glazbe, a bio je i ministrant. Stariji mu se brat zvao Viktor (bio je invalid pa nije bio u vojsci), a mlađemu sam zaboravio ime. Stanovali su u velikoj vili u centru grada. Ne znam je li  bila njihova i ne znam što im je otac bio prije rata. Sada je bio domobranski pukovnik, kojega su skupa s ostalih sedamdesetak domobranskih časnika partizani primili u svoje redove. Zapovjednik domobranskog garnizona Sulejman Filipović, koji je i omogućio partizanima da ovako lako zauzmu Tuzlu, osigurao je da im partizani svima priznaju činove. Što je s njima bilo kasnije – ne znam.

Marjan je najčešće dolazio i s njim sam puno razgovarao. On mi je i pričao o prelasku domobranskih časnika u partizane, ali se osjećao nekako neugodno. Nekako me zaobilzno nastojao uvjeriti da to nije izdaja. Više puta je ponavljao da je to bio jedini izlaz.

Osim onog čudnog dolaska u moju sobu i odnošenja radio-materijala, Jednom su došla trojica partizana i obavili temeljit pretres stana. Budući da u stanu nisu našli ništa što bi ih zanimalo, tražili su da odu i na tavan. Tavan nitko nije koristio, pa sam ja tamo držao neke stvari, za koje nisam želio da mi ih netko uzme. Među ostalim tu je bila krasna časnička sablja, koju mi je Tonći donio iz vojnog logora, dva stara revolvera iz prvog svjetskog rata i bogata zbirka maraka.

Ranije nisam spominjao da sam se bavio i filatelijom. Moju je zbirku u vekoj mjeri obogatio Feliksov vozač automobila. On je prije bio dvorski vozač u Beogradu. Vozio je mlade kraljeviće. Tamo je sakupio mnogo maraka, koje ga više nisu zanimale, pa ih je povremeno meni davao. Uz mnoge druge marke imao sam i kompletnu zbirku Jugoslavije skupa sa svim posebnim izdanjima. Sve osim Pen kluba.

Kad su došli na tavan i ugledali revolvere počeli su vikati da skrivam oružje. Branio sam se da su to stari pokvareni revolveri. Na moju sreću municiju sam sakrio na drugo mjesto. Ipak su ih uzeli, uzeli su i sablju i jedan od njih odmah ju je pripasao na svoj opasač. Zatim je jedan od njih na stolu na stolu ugleda marke. Pa ti druže čuvaš Hitlerove i Pavelićeve slike – povikao je. Branio sam se kako sam znao, ali ih je on ljutito počeo grabiti sa stola i bacati na ulicu. Kad su otišli strčao sam na ulicu i ugledao rasute i upropaštene marke. Padala je kiša, a ljudi su po njima i gazili. Imajući drugih briga ostavio sam ih tamo i – od tada sam se prestao baviti filatelijom.

Nakon ovog događaja i dalje smo se okupljali i zabavljali kao na svojevrsnom odmoru u nekakvom izdvojenom odmaralištu, ili kao što su se naši stari preci okupljali oko sigurnosti svoje pećine. Prepričavali smo različite aktualne, ali i ranije događaje. Često je u drštvo dolazila i Marija sa svojim kolegicama Rankom i Zdenkom. Ponekad je sa svojim društviom tu boravio i Tonćo sa svojim društvom. Najćešće su praćkoma gađali nekakve ciljeve. Znao je ponekad zalutati i poneki partizan, pa se upuštao s nama u razgovore. Najčešće se se ponašali kao djeca.

U sjećanju mi je ostala jedna partizanka. Mogla je imati tredesetak godina, tamnputa, seljački snažnog tijela, ali nekako majčinski dobronamjerna. Da nije bila u domobranskoj odori, mogla bi podsjećati na neku starovjeku hramsku svećenicu. Mi smo sjedili ispred skladišta i razgovarali, pa smo je primjetili tek kad je došetala i pozdravila. Malo je slušala što pričamo, a zatim nam se obratila svojevrsnim zanesenim propovjedničkom glasom:

Blago vama drugovi! Sjedite i razgovarate, dok se okolo vode borbe za oslobođenje. Vi i ne znate koliko ste sretni. Kao što je Tuzla oslobođena, brzo će biti svi oslobođeni. Kakva će to biti život! Neće biti policije, ni kapitalističkih pljačkaša. Neće biti poreza i svi će iati sve što im treba. Drugovi dragi, neće biti sirotinje i svi ćemo jesti zlatnom kašikom – to vam ja kažem. Izgovorila je to patetično, pozdravila i otišla…

Tako izdvojenima dani su nam prolazili u mirnoj atmosferi. Da nije bilo ružnih vijesti iz grada, na ratne okolnosti ne bismo ni obraćali pažnju. Skoro svaki dan smo čuli da je netko strijeljan. Beg je bio dobro informiran, ali je vijesti donosio i Tonćo. Neki su već počeli brojti ubijene, a taj je broj stalno rastao. Tako je prolazilo četrdesetdnevo vrijeme partizanske vladavine i konačno je došao kraj.

Jednog dana mi je Beg preko ograde rukom pokazao da priđem bliže, pa mi je tiho rekao da se Tuzli približava velika vojska. Može biti gadno, čuvajte se – reče mi i ode u kuću. Mi taj dan nismo ništa primjećivali, ali se već sutradan primjećivala nekakva užurbanost. Sutra ujutro me probudila buka motora. Ustao sam i kroz prozor ugledao kolonu kamiona kako se kreću prema istoku, t.j. prema Majevici. Znači li to da neće biti borbe? Tijekom prijepodnva je sve više partizanskih četa (satnija) odlazilo u istom smijeru. U nekim od tih četa prepoznao sam mnoge Tuzlake. Bili su odjeveni kao da idu na izlet. Neki su imali vojničku a neki civilnu odjeću. Posebno sam zapazio obuću. Neki su imali njemačke čizme, ali ih je većina imale cipele gojzerice i bijele vunene čarape podvrnute preko gornjeg dijela cipala. Svi su veselo pjevali, a da nisu imali oružje, izgledalo bi kao da idu na nekakvo skautsko logorovanje.

Poslije se kalkuliralo da je u partizane otišlo oko pet tisuća tuzlaka, uključujući tu Kreku i Bukinje. Tada je otišao i meni dragi profesor Meša Selimović, kao i HSS-ovci naš kum Jure Begić i bivši poručnik hrvatskih boraca bitke kod Staljingrada Bogomir Brajković. Otišli su mnogi Srbi, a posebno oni mlađi. Među njima su bila i sva trojica iz moga razreda. Većina starijih Srba je ostala, a među njima i moja profesorica zemljopisa Smilja. Otišli su i svi članovi našeg limenog orkestra. Odnijeli su i moji trubu.

Oko podne je nastupila čudna tišina – puna isčekivanja. Sve do oko tri sata ulice su bile prazne, a zatim se iz centra grada začula snažna grmljavina tenkova.