Tekst: Marija Juračić
„Hrkljuš“, kaže moj zet, a meni ta riječ zvuči nekako poznato pa upitno dižem obrve.
„Punice, nemate valjda sklerozu? Sjećate li se one čudne igre, gdje se sudionici lupaju po čelu, otimaju za neku krpenjaču i stalno viču – Hrkljuš?”
Ignoriram aluziju na sklerozu, jer ponekad mi ona dobro dođe pa ga molim da je pojasni.
Ne želi mi pomoći, već pojašnjava pravila igre: “Pa povežite sami. Jednostavno je. Čim se u Lijepoj našoj pojavi neki problem, političari i mediji uglas viknu; Hrkljuš, a narod zaigra. Evo vam primjera… Čim netko postavi pitanje, što je sa zakonom o ovrhama, netko iz nekog rova glasno vikne; a tvoj je ćaća bio ustaša. Čim netko opet kaže da je 100 000 mladih napustilo Lijepu našu, opet netko iz nekog rova vikne; tvoj je stari bio partizan! Čim netko kaže da su se požari takvih razmjera mogli spriječiti, netko opet uljuđeno obrazloži da neće dati ostavku onaj tko je dao ostavku pa pažnju javnosti vješto usmjeri drugim pravcem. I nastane Hrkljuš.“
Moram dati zetu za pravo i već se unaprijed bojim kakav će Hrkljuš nastati ako mnogi radnici Agrokora nakon ljetne sezone ostanu bez posla.
A igra je uzela maha.
Igrači su tvrdoglavi i zagriženi i sviđaju im se nebulozna i promjenjiva pravila.
Udaranje po čelu doći će kasnije!
Hrkljuš!