ŽIVJETI SVOJ ŽIVOT - Hrvatski Glas Berlin

ŽIVJETI SVOJ ŽIVOT

Sanssouci/ Potsdam

tekst i foto: Marijana Šundov
Sanssouci detaljDana – 29. srpnja 2017. – u Postdamu, u veličanstvenom parku dvorca Sanssucci, sjetila sam se nedavnog razgovora s dragom prijateljicom.

Žalila se kako se osjeća nesretnom, neostvarenom i neispunjenom jer nije željela raditi ovo što radi trenutno i što je u konačnici njezina struka, iz čega ima fakultetsku diplomu nego je željela biti operna pjevačica. I onda pod pritiskom roditelja odustala je od snova o karijeri pjevačice.

Rekla sam joj: „Pa pjevanjem se možeš uvijek baviti onako za svoju dušu.„Nije to isto“, objašnjava mi ona, „pjevanje bi značilo potpuno drugi stil života, bila bi to druga ja, čini mi se prava ja od odijevanja, prijatelja, svega .“

Razmišljam kako nas odnosi s našim bližnjima određuju, a pogotovo obiteljski odnosi. Postajemo osobe kakve naši roditelji žele ili iz prkosa suprotno od toga. Imamo li uopće slobodu? Što bliža veza to veći utjecaj. Netko je napisao kako se radi o „okovima od zlata“.

Grob i ploče pasaO svemu ovome ne razmišljam slučajno nego potaknuta sudbinom osobe do čijeg groba stojim. A, radi se o najblaže rečeno neobičnom nadgrobnom spomeniku – ne radi neobičnosti samog spomenika odnosno nadgrobne ploče. Nema tu ništa sporno. Ono što upada u oči je jednostavnost jer ovdje su pokopani kralj i to jedan od najvećih pruskih kraljeva, veliki vojskovođa i reformator i par koraka dalje njegovi vjerni psi. Nadgrobna ploča je na travi, ispod neba, u parku dvorca Sanssouci, ploča je bez ukrasa, samo slova. Nema čak ni cvijeća nego su na grobu krumpiri.  Natpis na njemačkom kaže tko je tu pokopan – „Friedrich Der Grosse“.

Grob je ovo jednog od najkontraverznijih pruskih kraljeva Friedricha Velikog (Friedrich II.), kralja za kojeg je Napoleon poslije pobjede, posjećujući njegov grob (tada je pruski kralj bio pokopan na drugom mjestu o.a.) rekao svojim časnicima: „Gospodo,da je ovaj čovjek živ ja ne bih bio ovdje“.

Kada vojni genij kao što je Napoleon kaže to za drugog vojskovođu onda te riječi najbolje svjedoče o sposobnosti tog vladara. A, Friedrichova glavna strast nisu bili rat i vladanje nego upravo suprotno umjetnost, glazba, kultura. Prema povjesničarima koji su pisali o njegovom životu, a jednu takvu biografsku knjigu sam kupila i ja upravo u suvenirnici kompleksa dvoraca u Postdamu, Friedrich je bio umjetnička i filozofska duša, svirao je i skladao glazbu za flautu, a postavši vladar je okupljao oko sebe filozofe, prosvjetitelje, dopisivao se s čuvenim Voltaireom.

Međutim bio je i ratnik, ratovao je u više navrata protiv gotovo cijele Europe – Austrije, Rusije i Francuske. Sve bitke je osobno predvodio, a u bitkama je čak šest puta pod njim pao konj. Za nas je interesantno kako se u bitkama Friedrich II. susretao i sa hrvatskim vojnicima, koji su naravno bili na suprotnoj strani u austrijskoj vojsci. Trenkovi panduri su 1745. godine zarobili kraljev šator, prtljagu, šah i zastave.

GrobFriedrich II. je za  za časnike i vojnike upravo u Postdamu, dao izgraditi zgrade, koje i danas stoje i u kojima se stanuje, zasadio u blizini velike plantaže krumpira i naučio svoje sugrađane kako da ga uzgajaju. Njegovi sunarodnjaci su mu i danas zahvalni radi toga ostavljajući na njegov grob plodove krumpira.

Za Friedrich II. se vezuje i izreka kako je „vladar sluga naroda“. Ukratko napravio je puno zato su ga njegovi sunarodnjaci i nazvali Friedrich Veliki, a povjesničari se slažu i kako je svojim reformama postavio temelje budućoj njemačkoj državi. Napravio je puno, možda i više nego što je očekivao njegov otac, koji je mladog Friedricha od djetinjstva ponižavao i odgajao čeličnom disciplinom. Rugao se njegovim snovima. Friedrich je kao osamnaestogodišnji kadet uz pomoć prijatelja mladog časnika Hansa Hermanna  želio pobjeći. Bijeg nije uspio, prijatelji su uhvaćeni na granici i osuđeni zbog dezerterstva, a prinčev prijatelj pogubljen je pred njegovim očima. Mladi Fritz, kako su ga zvali prijatelji je zatvoren …

I tako promatrajući kitnjastu fasadu dvorca Sanssouci (francuski – „bez brige“, „bezbrižni“) koji je Friedrich sagradio kako bi se mogao u njemu opustiti, razgovarati s filozofima, svirati flautu i skladati, daleko od stege dvora, razmišljam kako roditelji i društvo utječu na ljude, pokušavajući ih oblikovati prema svojim željama ili potrebama i  ali ipak o svakom pojedincu ovisi u konačnici kako će živjeti svoj život. Kako će pomiriti zahtjeve društva i želje svoga srca. O nama ovisi kako ćemo živjeti svoje živote i stvoriti smisao. Stvoriti smisao u konačnici znači kreirati život. A, slobodnu volju imamo izabirući ili pomirujući zahtjeve svoje i tuđe.

I na kraju Friedrich II. Veliki je želio da ga se pokopa bez ikakvih ceremonija pored njegovih vjernih pasa, skromno i po noći, u parku njegovog omiljenog dvorca.  Naravno to mu nije tada ispunjeno, bio je pokopan u Garnizonskoj crkvi, u Postdamu pored svoga oca, a njegovi biografi pišu: „pored kojeg je najmanje želio ležati.“ Tek 1991. ispunjena je želja velikog pruskog kralja i dobio je počivalište kakvo je želio – ispod zvjezdanog neba u parku dvorca „Bez briga“.

Related Post

Leave a Reply

avatar
  Subscribe  
Notify of