MOJE RAZGLEDNICE
ČAKOVEC: Priča o baštini
autorica: Marijana Šundov
Nedavno sam ponovo bila u Čakovcu točnije obnovljenom Starom gradu iz čije se srednjovjekovne utvrde i razvio sadašnji grad. Suprug koji je počasni član udruge „Zrinska garda Čakovec“ dobio je poziv za proslavu 20.obljetnice.
Udruga je kako joj i ime kaže osnovana s ciljem očuvanja i promicanja baštine s naglaskom na značenje i nasljeđe obitelji Zrinskih.
Zrinski su bili velikaška obitelj koja se uzdigla do jedne od najmoćnijih obitelji ne samo u nekadašnjem Hrvatsko-ugarskom kraljevstvu nego i cijeloj Habsburškoj monarhiji. Kada se1563. Maksimilijan II. krunio za hrvatskog i ugarskog kralja Nikola Zrinski (Sigetski) je predvodio pratnju od tri tisuće konjanika ugarskih i hrvatskih velikaša.
Zrinski –velikaška, magnatska obiteljimala je ogromne posjede u hrvatskim i ugarskim zemljama.Obitelj je to koja je imala bogatstvo, moć, ugled i slavu. Podvizima Zrinskih u bitkama protiv Osmanskog carstva divili su se europski dvorovi. Zrinski su obitelj kojasve to imala i izgubila te doslovno fizički nestala, a njihova tragedija odredila je i sudbinu hrvatskih krajeva.
„Kada igrate igru prijestolja, pobjeđujete ili umirete“, rečenica je to iz planetarno popularne serije „Igra prijestolja“, koja me čim sam je čula asocirala upravo na Zrinske.
Povijesna postrojba udruge „Zrinska garda Čakovec“ sa svojim crveno-crnim elegantnim odorama ukrašenim gajtanima i olovnim pucetima(koje su skrojene prema povijesnim zapisima iz vremena Zrinskih), sabljama i bubnjevima ima moć dočarati opasno vrijeme kada se sa sabljom u ruci branio dom. Privlačna je ova postrojba mladim ljudima. Na taj način se njeguje baština jer ona nisu samo predivne zgrade ili gradske jezgre ili posebni lokaliteti ona je cjelokupno nasljeđe. A, znamo dobro kako nas nasljeđe oblikuje i prati kroz život počevši od onog genetskog.Kako bi pronašli prave putovemladima i ne samo njima nego svima koji se traže važno je znati početak staze.
Krajem listopada prošle godine raskošne boje lišća svih nijansi od smeđe preko žute, zlatne, crvene dočekale su nas u Perivoju Zrinskih koji obrubljuje čakovečki Stari grad. Ovaj uređeni park bio je dio dvorca Zrinskih, a sa svojim drvećem, spomenicima i klupama predivan je u svako doba godine. Lijepo je sjesti na klupu i uživati u pogledu na zidine Starog grada, nekadašnju utvrdu iz 13. stoljeća sada klasificiranog kao kulturno dobro od nacionalnog značaja.
Utvrdu u dom za življenje, odnosno renesansni dvorac, pretvaraju upravo Zrinski čiji posjed postaje u 16. stoljeću. Kralj Ferdinand I. daruje ga Nikoli Šubiću Zrinskom za iznimne vojničke zasluge. Radi se o Nikoli IV. Zrinskom kojega da bi ga se razlikovalo od drugih Zrinskih istog imena i naravno prezimena zovu još i Sigetski. Bio je on zapovjednik obrane Sigeta, koji se ispriječio na putu janjičarima ostarjelog sultana Sulejmana Veličanstvenog u njegovom pohodu na Beč.
Nikola Zrinski piše pismo sinu Jurju: „Sinko moj predragi, ti sam dobro znaš da mi je va Sigeti moju glavu zgubiti.“ Bila je to realnost jer na Siget je išla vojska od 10 tisuća ljudi, a brojčano puno slabiji branitelji bili su odlučni izdržati što duže. Kako svjedoče očevici (sedam branitelja je preživjelo od kojih su četiri plemića otkupljena iz turskog ropstva, a jedan od njih je napisao knjigu o svemu što je vidio) pred posljednji juriš Zrinski je obukao najljepšu odjeću koju je ukrasio sa 100 dukata govoreći da onaj koji ga od neprijatelja ubije neće moći reći kako kod njega nije ništa našao. Koji duh!? Koja hrabrost?! Koji ponos pred licem smrti?! Ishod bitke pratila je cijela Europa.
Francuski kardinal Richelieu, ministar na dvoru kralja Luja XIII., napisao je: “Čudo je trebalo da Habsburško Carstvo preživi. I to čudo dogodilo se u Sigetu.“ Brončana statua Nikole Zrinskog Sigetskog u prepoznatljivom oklopu i sjekirom u ruci krasi Perivoj Zrinskih. I ovo je baština ostala od Zrinskih – ona koja nosi poruku o hrabrosti.
Još je jedan Zrinski istog imena i prezimena ali sa dodatkom VII. ili Čakovečki kako bi se razlikovao od slavnog pretka pridonio slavi obiteljskog imena. Bio je Nikola Zrinski – pobjednik u bitkama Tridesetogodišnjeg rata te u bitkama protiv turskih osvajača, ratnik, državnik, banali i umjetnička duša. On u zbirki pjesama „Adrianskoga mora sirena“ ima ep “Opsada Sigeta” u kojem je opisao herojsku smrt svog pradjeda.
Naši susjedi Mađari Nikolu VII. Zrinskog, čije je djelo ušlo u sve tadašnje anale, smatraju svojim najvećim piscem 17. stoljeća jer je ep „Opsada Sigeta“ kao i preostali dio zbirke, napisan na mađarskom jeziku. Na hrvatski jezik ih je preveo Nikolin brat Petar Zrinski. Nikola Zrinski je karizmatična ličnost, okuplja oko sebe ugarske i hrvatske velikaše te ga i jedni i drugi smatraju svojim. Sam Nikola Zrinski u svojim pismima ističe da je Hrvat.
Na početku perivoja, na samom rubu glavnog gradskog trga nalazi se interesantan spomenik upravo Nikoli Zrinskom Čakovečkom. Bijeli stup na čijem je vrhu orao raširenih krila koji stoji i na maču i na liri podsjeća na junačku, ali i pjesničku dušu ovog Zrinskog. U podnožju spomenika je reljef s njegovim likom.
Još je jedan spomenik, ali unutar zidina Starog grada koji podsjeća na Nikolu Zrinskog Čakovečkog. Posjetitelje Starog grada privlači neobičan postav. Suprug i ja idemo bliže pogledati. Tu su tri tamne figure vepra u prirodnim veličinama i bijeli vitki obelisk sa urezanim riječima. Podsjetnik je to na kobni lov u kojem je od ranjenog vepra tragično stradao ban Nikola. Od vepra je stradao hrvatski ban zapisana je službena verzija, a neslužbena koja se odmah pojavila među narodom bila je da je ubijen od plaćenika bečkog dvora.
Plemenitašica Anna Maria PignatellyAlthan, kasnija vlasnica čakovečkih posjeda podigla je spomenik u obliku obeliska, koji promatramo znatiželjno. Na obelisku su uklesane na latinskom riječi koje govore o sudbini i bana i Hrvatske. Pored ostalog prevedeno s latinskog piše:
„Ovdje je nekoć nepobijeđen pao od vepra usmrćen Zrinski, vrlo prikladan plijen svojih neprijatelja… On je doista dovršio djelo i napore života ali je počeo biti nesretna muka domovine… koliko je čovjeku zla sudbina blizu iz ovog ogledala smrti svatko vidjeti može.“
„Nesretna muka domovine“ u našoj historiografiji poznata je kao zrinsko-frankopanska urota. Urotnici nisu bili samo hrvatski velikaši pa je događaj u mađarskoj historiografiji poznata pod nazivom Wesselényijeva urota prema najistaknutijem ugarskom sudioniku tih zbivanja, palatinu Wesselényiju. U austrijskoj historiografiji događaj nosi naziv Magnatenverschwörung, tj. magnatska urota. Znamo tko su današnji magnati vlasnici krupnog kapitala, najbogatiji privrednici, slično je bilo i u to vrijeme – magnati su bili pripadnici visokog plemstva u ugarsko-hrvatskom državom pravu i redom najbogatiji ljudi.
Jedan ovakav članak premalo je za opisati sve uzroke, ali i posljedice urote. Pojednostavljeno bila su opasna vremena. Posjedi hrvatskih i ugarskih velikaša su bili na stalnom udaru Osmana jer graničili su s njima. Kako je to bilo teško vrijeme govore povijesni zapisi kako je u drugoj polovici 17. stoljeća samo iz sjevernih krajeva Hrvatske odvedeno u tursko ropstvo 50 tisuća ljudi. Austrijski dvor provodi i stalnu politiku centralizacije što uzrokuje nezadovoljstvo u hrvatskim i ugarskim krajevima. Kada kralj i car Leopold I. nije iskoristio pobjede za oslobađanje hrvatskih i ugarskih zemalja od Osmana pozornica za dramu koja će se dogoditi je postavljena. Vođa urotnika bio je gore spomenuti ban Nikola Zrinski Čakovečki poslije smrtno stradao u lovu. Nakon njegove smrti s hrvatske strane vođa postaje njegov brat Petar Zrinski te njegov šurjak (brat Petrove žene Katarine) Fran Krsto Frankopan.
Pomoć se pokušala dobiti od tradicionalnih neprijatelja Habsburga Francuza, Poljaka, Mletaka te se na kraju pregovaralo čak i sa Turcima. Svi pregovori su bili neuspješni, a ovi zadnji su ih izdali njihovom vladaru caru Leopoldu I. Car je dobro izučio „igru prijestolja“ pozvao je pobunjenike – urotnike i obećao milost. Čak se ne može reći ni da nije bio milostiv. Kazna za Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana bila je odsijecanje ruke i glave. Odsijecanje ruke je oprošteno i car je „pokazao milosrđe“. To je politika, tako se igra neiskrena, prevrtljiva „igra prijestolja“. Obojica su pogubljeni jednako kao i ostale vođe urote s ugarske strane.
Unutar zidina Starog grada je spomenik „Oproštaj“ koji pokazuje prizorbanica Katarina pozdravlja se sa suprugom Petrom i bratom Krstom Frankopanom, a kojega je tako živo i dirljivo dočaraohrvatski slikar Oton Iveković. Ovaj je prizor već „ušao“ u kolektivnu svijest naroda. Zastajemo ispred spomenika. Banica Katarina oprašta se sa suprugom i bratom koji su odjahali u noć kako bi se opravdali caru. Zadnji krivi politički potez u „igri prijestolja“.
Noć uoči pogubljenja Petar Zrinski piše svojoj supruzi Katarini koju već naziva udovicom „za sada udove“ potresno pismo koji počinje s riječima „Moje drago serce. Nimaj se žalostiti sverhu ovoga moga pisma, niti burkati.“
Petar moli Katarinu da se ne žalosti, da mu oprosti ako ju je ikad povrijedio i da se uzda u Boga. On sam je za smrt pripravan i ne boji se : „Ti se ništar ne žalosti, ar je to tak moralo biti“, piše Katarini, pomiren sa sudbinom, moleći na kraju Boga za blagoslov svoje žene i najmlađe kćeri još djevojčice.
Je li pismo Katarina ikada primila ne zna se i ona sama je trpjela odvojena od djece zatvorena u samostanu gdje je brzo i umrla. Ovo pismo je dokument koji je više od toga, simbol je jednog vremena, tragedije obitelji uz koju je vezana i sudbina naroda. To je priča o davnim vremenima i kako je teško biti svoj kada okolo tebe veliki igraju svoje igre prijestolja. I to je naša baština.
Zavjera zrinsko-frankopanska odjeknula je u tadašnjoj Europi, napisane su brojne knjige o događaju. Prve knjige naravno sa svojom verzijom je objavio bečki dvor. Pismo Petra svojoj Katarini, pismo pisano na hrvatskom jeziku je ubrzo prevedeno na njemački, talijanski, latinski, nizozemski, španjolski, engleski, francuski i mađarski jezik.
Postoje pojedine ljudske sudbine koje se urežu u kolektivnu svijest čovječanstva. Postoje i sudbine i s njima povezani događaji koji određuju povijest naroda. Priča o obitelji Zrinski i njihovim životima i smrtima priča je o djelu povijesti hrvatskog naroda. Nije to sretna priča, tragična je, ali u isto vrijeme je i veličanstvena.
Zašto je tragedija Zrinskih i Frankopana utjecala na sudbinu naroda?
Ukratko – ogromni posjedi i bogatstvo, sva dobra Zrinskih i Frankopana potpala su pod izravnu upravu bečkog dvora. Sama vrijednost zrinsko-frankopanskih imanja je procijenjena na oko milijun i pol forinti. Konfiskacijom njihovih dobara je više od polovice nekadašnjeg Hrvatsko-slavonskog kraljevstva došlo pod upravu Dvorske komore, a preko pola stoljeća ta imanja nisu sudjelovala u plaćanju poreza Hrvatskom saboru. Dvorska komora je upravljala prihodima s tih ogromnih posjeda, a pri tome nisu uplaćivali poreze koji su trebali služiti potrebama. Jedno vrijeme ukinuta je titula hrvatskog bana.Hrvatski se sabor još 7. srpnja 1670. žalio na to da se konfiskacijom dobara Zrinskih i Frankopana ona pokušavaju „izdvojiti iz Kraljevine“. To se poslije i obistinilo kada su bivši posjedi Zrinskih i Frankopana u Primorju i Pokuplju zaista izuzeti iz jurisdikcije hrvatskoga bana i Sabora.
Zrinski i Frankopani koji su bili Hrvati, imali su više ljubavi za hrvatske krajeve i ulagali su u njih. Oni su upravljali trgovinom, prometom, proizvodnjom i preradom željeza, srebra, drveta, žitarica, vina, soli itd. Proizvodilo se i gradilo u našim krajevima. Zrinski i Frankopani i sami spisatelji poticali su razvitak hrvatskoga jezika, ne samo da se govorilo hrvatskim jezikom nego se i u administrativnim djelatnostima na njihovim imanjima pisalo hrvatskim jezikom, pisale su se knjige na hrvatskom jeziku. Svega je ovoga sa propasti Zrinskih i Frankopana, nestalo…
Sjedimo na klupi i gledamo Stari grad. Mislim o sudbini njegovih vlasnika te kako je ono što je ostalo baština. Simboli naše prošlosti svuda su oko nas samo ih treba znati naći.
Suprug i ja razgovaramo kako baština uvijek odražava duh vremena u kojem je nastala i duh naroda čije je nasljeđe. Baština nas oblikuje u ono što jesmo, ona svjedoči tu smo mi živjeli i tako smo živjeli na ovoj zemlji, stoga je baština neprocjenjivo vrijedna.
Suprug koji je bio dragovoljac u Domovinskom ratu podsjeća me: „Osvajači su je uvijek pokušavali uništiti. Sjeti se kako su gađane naše katedrale i crkve nikakvi vojni ciljevi, ali vrijedni simboli“.
Oboje se slažemo kako su stoga jako vrijedne udruge poput „Zrinske garde Čakovec“ koje njeguju baštinu i promiču je među mladim generacijama.