tekst i foto: Marijana Šundov
Split, 10.12.2021. – ponovo je posebno doba godine, doba iščekivanja, doba svođenja računa, doba razmišljanja o prošloj godini, doba za donošenje novih ili istih odluka. I dobro da je tako jer ne treba živjeti nesvjesno, neke važne događaje i intenzivne doživljaje treba pogledati s vremenske distance u novom svjetlu, iz promijenjenih perspektiva. Znam po sebi, nismo isti sada i prije godinu dana.
Godina iza nas bacila je ljudima nove rukavice izazova. Bila je neobična, zahtijevna. Stavila je mnoge obiteljske i prijateljske odnose na kušnju. Bila je to godina nastavka hrvanja s virusom COVID-a, koji je zahvatio gotovo sve kontinente te je proglašena pandemija.
I sama sam se zajedno s obitelji suočavala s nedoumicama – organizirati svadbenu zabavu ili ne, napraviti promociju knjige ili ne, otići na neke javne događaje ili ipak ostati doma… Cijepiti se? Sačekati još? Trebalo je puno odluka donijeti s premalo informacija, a često i kontradiktornih. Najvažniji mi je ipak bio onaj moj unutarnji glas savjesti da svojom odlukom nikome ne naškodim – ni sebi ni drugima.
Da – ponovo je doba došašća ili adventa od latinske riječi “adventus” dolazak. Doba je pripreme za Božić, blagdan Isusovog rođenja.
Uvijek uživam hodati ulicama grada, trgovima i parkovima, a posebno u ovo doba godine kada su ukrašeni svjetlima i prigodnim figurama. U toj šetnji, ovaj put po Splitu, zastajem na meni tako dragom mjestu – Strossmayerovom parku ili perivoju kojega Splićani zovu Đardinom. Stanem ponovo pročitati tako prigodne stihove Tina Ujevića urezane u kamenu na ulazu u park:
“Zelenu granu s tugom žuta voća
u kakvom starom spljetskom perivoju
sanjarim s mirom dok se duša noća
i vlaga snova hvata dušu moju”
Đardin je od 1859. mjesto opuštanja, dakle baš je kao u stihovima “stari spljetski perivoj”, a ima u njemu i “zelenih grana s tugom žuta voća”. Radi svoje lokacije park je poseban, onome tko zna vidjeti otkriva gotovo sve slojeve grada Splita, bogatstvo njegove povijesti duge preko tisuću godina. Na relativno malom prostoru s jedne strane su Zlatna vrata ulaz u antičku Dioklecijanovu palaču i monumentalni spomenik Grguru Ninskom rad Ivana Meštrovića.
Tu je s druge strane parka bastion Cornaro dio obrambene fortifikacije iz 17. stoljeća, građene u doba mletačkih providura. Bastion je dobio ime po mletačkoj obitelji Cornaro. I
nače, Venecija, odnosno Mletačka Republika, imala je upravu nad Splitom od 15. stoljeća. Venecija je bila pomorska sila stoga joj je izrazito važna bila zaštita istočne jadranske obale, kojom se odvijala većina plovidbe njezinih trgovačkih brodova. Otomansko Carstvo ugrožavalo je Mletačku Republiku, a poslije poraza Osmanlija kod Lepanta 1571. nema više pogibelji morima, ali još uvijek je ima kopnom.
Stoga su izgrađene utvrde i obrambene zidine za zaštitu grada Splita, a ostatak kojih je i ovaj bedem koji se uzdiže kod Đardina – bedem Cornaro.
Upravo na ovom bedemu napravljen je prigodni Božićni sajam, zgodno mjesto na otvorenom za pojesti i popiti – nešto za tijelo, a za dušu nema ništa boljeg od prijateljske ćakule. Svatko će tu naći sebi nešto. Za najmlađe stanovnike Splita u Đardinu je otvoreno klizalište.
Laganom šetnjom splitskim kaletama evo me na još jednom zgodnom, prigodno ukrašenom mjestu okupljanja – Narodnom trgu – popularnoj Pjaci.
Slično kao i Đardin nitko ovaj trg u Splitu ne zove pravim imenom. Stari je to trg u gradskim ispravama se spominje još u 13. stoljeću kao Širina svetog Lovre. Tu je predivna gotička stara Gradska vijećnica građena prvotno u 14. stoljeću, a u novom sjaju je upravo od ove 2021. Naime usprkos epidemiji COVID-a završena je obnova iz sredstva strateškog EU projekta “Palača života – grad mijena”. Ovom obnovljenom Vijećnicom Split je dobio suvremeni multifunkcionalni prostor za izložbe, predavanja, manje koncerte, primanja i slično. Naravno jedan dio posvećen je stalnom postavu koji tematizira splitsku Vijećnicu kroz povijest.
Pjacu obrubljuju predivne palače nekadašnjih plemićkih obitelji čija su prizemlja prilagođena suvremenim turističkim zahtjevima, sada su to trgovine, restorani i kafići. U ovo vrijeme štekati, a i ponuda jela i pića, više su prilagođeni Splićanima nego “fureštima”.
Za desetak koraka eto me na još jednom splitskom trgu. Pretpostavljate ni njega u Splitu ne zovu prema službenom imenu Trg Braće Radić nego u žargonu “Voćni trg”. Nekada prije baš poput kadrova u kultnoj seriji “Velo misto” ovdje je bila tržnica na kojoj se prodavalo voće. Od tada je ostao naziv “Voćni trg”. Prigodno je ukrašen, nema puno prolaznika jer se ove druge nedjelje došašća u Splitu izmjenjuju jaka hladna bura i kišni jugo. Međutim uvijek tu na trgu stoji postojano s knjigom u ruci Marko Marulić, otac hrvatske književnosti.
Naravno, radi se o brončanom kipu velikog pjesnika i humaniste, kojega je upravo ovakvog – kako stoji s knjigom u ruci, koju jednom rukom drži, a drugom piše u nju – zamislio Ivan Meštrović. Ove godine je proslavljena 500-ta obljetnica izdavanja Marulićevog epa “Judita”. Znamo kako je “Judita” bila hrabra udovica iz Starog zavjeta koja je spasila svoj narod od asirskih osvajača. U Marulićevoj “Juditi” kako je to uvijek u velikim umjetničkim djelima, uz biblijsku priču možemo iščitati još jedan sloj – svjedočanstvo o tadašnjoj stvarnoj opasnosti koja prijeti pjesnikovom rodnom Splitu – naime Turci su doslovno bili pred vratima grada.
Sjećam se Voćnog trga prije par godina, prije COVID-a, kada se na otvorenom čekala 2018. godina. Bila je tu pozornica na kojoj se tog Silvestrova izvodila latino glazba. Nas nekoliko prijatelja ponijeli smo boce šampanjca i prave staklene čaše. Plesali smo uz latino zvukove, nije bilo hladno. U ponoć je nebo rasvijetlio vatromet nad drevnim gradom, nazdravili smo godini koja dolazi, a onda se preko cijelog trga u krug oko kipa Marulića formirao vlakić sastavljen od stotina ljudi. Koja je to bila topla atmosfera, pravo slavlje života i zajedništva.
Sada mi se čini kao neko daleko, daleko vrijeme. Gledam prostor je tu, čini mi se još ljepši ovako blagdanski ukrašen nego prije.
A, mi? Kakvi smo mi? Je li nas strah od COVID-a promijenio? Jesmo li sačuvali ono svoje istinski ljudsko? Jer kada jednom izgubiš sebe više nemaš što izgubiti. Znam kako su uvijek teška vremena izvlačila iz ljudi i ono najbolje i ono najgore u njima.
Što ovo vrijeme izvlači iz nas? Pitajmo sebe. Nije lako živjeti pod stalnim pritiskom opasnosti od bolesti. Ovo vrijeme došašća poziva nas da se vratimo sebi i svojim vrijednostima. Pročitala sam ni sama više ne znam gdje – savjet, koji sam i prihvatila, a koji glasi kako treba u vremenima bolesti ili krize odvojiti vrijeme za razgovor i razmišljanje o tome. Međutim izvan tog vremena niti razgovarati niti razmišljati o tome – jer nisi u bitci nego ratu.
Ono što možeš napraviti polazeći od samog sebe napravi. Ono što ne možeš popraviti pusti. Vratiti se treba onom iskonskom u sebi što nas čini ljudima – dobroti i zajedništvu.
Čovjek je društveno biće, nama treba blizina drugog čovjeka. Možda u uvjetima držanja distance ne možemo prijatelja zagrliti, ali možemo mu uputiti lijepu riječ i osmijeh.
Možda naš prijatelj ima drugo mišljenje od nas o virusu ili cjepivu, ali nije stoga prestao biti naš prijatelj.
I ovo će proći – neka bude vrijeme kojeg će se, unatoč svemu, biti lijepo sjetiti jer smo ostali ljudi. Ni više ni manje od toga.