Pismo majke čiji sin ( u tekstovima naš Junak) ima cijeli niz ozbiljnih dijagnoza … Asperger, astma, govorna mana, srčana mana, Tibia vara, PTSP
Kažu da štene zapamti kad ga netko tuče i zlostavlja, kada odraste ugrize svoga zlostavljača.
Ljudi u našoj sredini znaju biti okrutni i bavit se tuđim stvarima, i tuđim životima.
Možemo li mi to promijeniti, ili ugristi one koji nas godinama muče? Ne možemo.
Sve ove godine odrastanja moga Junaka, moj život se potpuno promijenio. Nisam ja više ista. Zanimaju me druge stvari.
I Junaka zanimaju potpuno druge stvari, ne materijalne. Njemu je bitno tek da nije gladan, da je jelo ukusno.
Zanimaju ga stvari poput američkog predsjednika Trampa, čita komentare na twiteru, i smije se tome.
Ne zanima ga fejs, ima ga, ali slabo ga koristi.
Čita Wikipediju na engleskom jeziku, i čita razne romane i zabavne sadržaje.
Naš kućni kompjuter je u dnevnom boravku, u sobi Junaka i njegova brata, nema kompjutera.
Njegov siguran prostor je naša kuća i dvorište, tu se on osjeća sigurno, sretan je.
Nedavno je jedan naš gost s oduševljenjem izjavio: “Kako je lijepo kod vas!” Veli, mi smo sebi stvorili svoj raj.
Teški period je iza nas. Ipak, sve ono ružno kao da je otišlo, isparilo. Novi ljudi su se pojavili u našem životu.
Junakov najveći saveznik je njegova razrednica. Ona će dobiti velika krila. Često me nazove, ukaže na probleme i uvijek je spremna pomoći.
A Junak bude ravnodušan ali svjestan da je zabrljao, na kraju pokušava ispraviti greške.
Početkom iduće godina on će dobiti asistenta. To mu je njegova škola omogućila, oni brinu o mom djetetu.
Brinu oni i o meni, i oni su roditelji, imaju razumijevanja za odrastanje jednoga Junaka.
Sada je veliki odmor i želim im puno lijepih zraka sunca. Zaslužili su.
Moj Junak odrasta i sve lijepo pamti a loše resetira i ide od početka. Tako će biti i na početku iduće školske godine.
A ja učim od njega, mislim, pišem, čitam, upijam nove stvari.
I ja odrastam s mojim dječakom.