Uz obljetnicu oslobađanja Knina ja sam u mislima proživljavao i prošlost
tekst: Anto Ćorlukić …napisano uz prvu godišnjicu Oluje, Knin, 05. kolovoza 1996.
Oluja je protutnjala Kninskim poljem. U kratkotrajnoj grmljavini nekoliko je kuća oštećeno. Nisu se ni mogle ni htjele skloniti za Dinaru, kao, donedavno ratnički raspoloženi stanari im i vlasnici.
Bez i malo grizodušja useljavam u jednu takvu, nadajući se danu kad će izazivači rata konačno priznati neodrživost osvajačkih zamisli, ispričati se napadnutim Hrvatima, te kazniti svoje zločince. Tada će se svatko vratiti domu svojemu, poslovima i vidanju ratnih rana. I više se nikada, nitko neće odvažiti napadati Hrvate i hrvatsku državu. Dosta nam je Aresa, Marsa i svih ostalih ratnih bogova!
Potroših djetinjstvo u Drugom svjetskom ratu i poraću, a ni Prvi još nije bio zaboravljen, spominjalo se… šrapneli i tenkovi, maksim i švarclozer trrrrr, iperit, ‘debela Berta’, cepelini… aeroplani… ”Rum – šturm!”… Kad se Franc Jozefovoj vojsci podijeli rum, priprema se juriš… Na Pjavi… U Galiciji… Rođaka su Mijata zarobili Rusi… ”Babuška, davaj spićku da zakurim!”. (Ženo daj šibicu da zapalim /cigaretu/!)– jedino ju je iz zarobljeništva Mijat donio kući.. Djedu je Marjanu na Pjavi ulupljena glava.
Mir je trajao dva destljeća. Po Božiću četrdesete poče kraljeva vojska pozivati pričuvne zrakoplovce. Kum je Vito Lastrić pilot – lovac. Ratovat će ”za kralja i Otadžbinu”. Uskoro počeše stizati i ostali ‘rezervisti’. Svima je iz Bosanske Posavine zborno mjesto u Tuzli, a tu je čitavu našu obitelj tata doveo trideset šeste. Sklonio se od političkih progona.
Naši bi nam se pozvani Dervenćani obično svi javljali prije odlaska u vojno zapovjedništvo. Neke smo pratili do vlaka. Trpaju ih u stočne vagone. Tako stoka ide na klaonicu. Ali ova ‘stoka’ kroz rešetke prozorčića daje nekom nepristojne znake srednjim prstom:
”Evo, što ćemo vam se boriti za vašu kraljevinu!” – protumači nam to stari beg, naš susjed. Donio im je cigareta i vode ”iz sevapa”(milosrđa). Kad nam to pojasni, popravi kravatu, nabi fes na čelo i odgega kući. Gunđajući nešto.
Vlakovi odvezoše hrvatsku mladost Bosanske Posavine, neki se neće vratiti. Tek ću nakon mnogo godina shvatiti: stradali su Hrvati, ponajviše! Hrabro se borili za Kraljevinu?…Poslali ih na najopasnija mjesta?… Pucali im u leđa?…Borili se poštujući nametnutu prisegu?… Moguće, bog Mars im zamračio pamet… I tako… dok su jedni ginuli braneći ropstvo, drugi su išli u zarobljeništvo, treći su preko njiva, potoka i planina bježali kući, četvrti su u Zagrebu proglasili Hrvatsku državu, Tako je završio kratkotrajni travanjski rat. Dignute su hrvatske zastave, tiskaju se hrvatske knjige i novine, uči se hrvatska povijest. Domobrani su Hrvatska vojska, a ustaše – dobrovoljačka, mjesna, malobrojna, slabo naoružana. U domobrane su pozvani svi državljani, bez obzira na vjeru i nacionalnost.
U tuzlanskom okolišu sukobi sa Srbima počeše kad četnici iz zasjeda počeše ubijati Hrvate u vlastitoj državi. Prvo devet gimnazijalaca kod Bosanskog Petrova Sela, što ostatak ožalošćenog razreda odvede u ustaše. Slijede zasjede kod Požarnice, Simin Hana, Zvornika, Srebrenice, Bratunca…veliki četnički napad na Sarajevo… Toliko sam mogao saznati skriven ispod velikog stola, za kojim su tatini prijatelji, imendanski čestitari, slavili Svetog Stipana, četrdeset prve i četrdeset druge godine.
Kako su zasjede i paljevine kuća učestale, ustaše se umnožiše. Oni Francetićevi, crni, obraniše Sarajevo, očistiše Romaniju, pa na Drini učvrstiše granicu. Ginu Hrvati braneći Hrvatsku državu s Istoka. Ginu ispod planina i na njima. Spominju se Majevica, Ozren,, Romanija, Vučjak, Motajica… Ranjeni su braća Štrukelj, nestao Ivica Pervan – Braco, poginuo kum Stjepan Novak… U Stuparima četnici ubili profesora Puljića, kod Požarnice iz zasjede ubijen Jozo “Promičba”. Ginu Hrvati kod Kladnja, Doboja, Maglaja, Zavidovića, Olova, Bijeljine… Na proljeće se četrdeset druge, uz četnike pojaviše i nekakvi partizani. Nestao je Drago Glamočak. Student se Mirko nehotično ubio tek zaduženim samokresom…. Četrdeset treće, za kratkog ‘oslobođenja’ Tuzle, partizani zvjerski pobiše oko sto osamdeset Hrvata, civila, uz dva svećenika (Dujmušića i Živkovića), nekoliko Muslimana, i dva Židova (jedan od njih je profesor Muravija). Ubiše naše bliske susjede , Franju Zubaka, te oca i sina Moriće. Tatin je prijatelj Marko Vilić strijeljan, – srećom – zadnje vukodlačke noći. Nervozni su ih krvnici po sedam u koloni ubijali jednim metkom ‘u potiljak’. Neprecizno, pa je Sretnik ostao živ. Dubokim se koritom Jale dovukao do kolodvora i pojavio se pred kolonom pristiglih oslobodioca. Vidio sam ga s prozora, bio je sav krvav… Njegovu će kćer, Priscilu, poslije rata netko u Londonu umoriti… Bratovog mu sina, Vladu, upoznao sam u Domovinskom ratu….
Pavelić je – valjda pod prisilom – prekršio Branimirovu prisegu i poslao hrvatske dobrovoljce u borbu protiv komunizma, na Istočnom frontu. Ukrajinci ih dočekuju kao osloboditelje… Ginu hrvatski mladići u Rusiji,… Plava legija, Vražja divizija,… Ginu zrakoplovci, a na Crnom moru, mornari. General von Paulus preda njemačke divizije u Staljingradu, plava se bori još dva tjedna. Do zadnjeg…. Negdje u povlačenju iz Rusije hrvatski su zrakoplovci ostali bez posljednjeg zrakoplova. Nijemci su ih poslali u rovove. Preživjeli su se povukli poslije Nijemaca.
Nijemci su se mogli predati i uživati zarobljenički status, ali Hrvati ne. Za Hrvate nigdje nema milosti, njih ne štite nikakve konvencije. I da se mogu predati, Hrvati to ne bi koristili! Eno ih i u Francuskoj gdje jedna čitava postrojba otkazuje poslušnost njemačkom zapovjedništvu. Priključuju se francuskom Pokretu otpora. Shvatili su nacizam. Prva je to pobuna neke njemačke postrojbe u Europi. Na žalost, Nijemci su ih sve pobili.
Ustaše su dobrovoljačka vojska uglavnom u manjim postrojbama. Borili su se protiv partizana i četničke velikosrpske politike, kao i domobrani. Samo što se kod domobrana nije moglo dogoditi da nekoliko ‘previše revnih’, nediscipliniranih ratnika baci ljagu na domobranske postrojbe. Čitav je ustaški pokret bio pun poštenih mladića, a osramoćen malim brojem neodgovornih ustaša.
Hrvati Istre i Dalmacije partizanijom se bore protiv talijanskog okupatora, a poslije protiv Nijemaca, ustaša i domobrana. Hrvati protiv Hrvata… Gine se i poslije rata… od Blajburga do kraja Križnog puta, ponajviše! Stotine tisuća… Poslije od Titine policije…
”Hrvati su najbolji vojnici na svijetu!” – ustvrdiše Napoleon, Hitler i Staljin. Osjetiše to i sljedbenici Miloševića, Kadijevića, Adžića i Karadžića… Pred srcem – u miru veselih, radinih Hrvata, u oslobodilačkom ratu kleče zločinačka JNA i stotinama puta naoružanija srpska vojska. Združeni su Hrvati nepobjedivi kada brane svoju Domovinu.
Konačno je gotovo, ratni su bogovi izgubili bitku, također. Pobjedničke bitke ostaju samo za sjećanje i za proučavanje na svjetskim vojnim školama. Domovinske su bitke ovog rata u meni, kao da sam u svima sudjelovao i fizički. Kako zaboraviti (i zašto!) Vukovar, Dubrovnik Okučane, Šibenik, Zadar, Ploče, dušu i oslonac obrane –Split, Kostajnicu, Maslenicu, Medački džep, Bljesak, Oluju, Maestral, pa dalje u BiH: Usoru, Bosansku Posavinu, Žepče, Vitez, Busovaču, Uskopje, Mostar… Trajanje se posljednjih bitaka nije mjerilo godinama ni mjesecima, često ni tjednima, već danima i satima… Nevjerojatno za povijest ratovanja!
Neke sam bitke imao oko sebe, a neke sam u sebi doživljavao. Konačno su moje oči u, lani, oslobođenom Kninu. Danas ću gledati i uživati (!) mimohod stolne, kninske Četvrte gardijske brigade Hrvatske vojske. Pobjedničke Hrvatske vojske, hej! Vrtoletom je već stigao ministar obrane, Gojko Šušak. Hrvatski mi je bog Mars oduzeo mnogo toga, ali mi današnji dan ne može oduzeti!
…..
Evo me, stojim na pločniku glavne kninske ulice. Danas se natrčah za hrvatskim postrojbama, kao dijete za limenom glazbom. Zbog starosti i svjetske politike ne mogu biti u stroju, u odori HV, ili HVO. Ni na pločniku, ali civilno mogu stajati tu gdje stojim i dočekati nailazak Četvrte gardijske. Ovuda će u svoju vojarnu. Želim pogledom pomilovati bar taj dio junačke vojske. Neka moj život završi ovdje, na pločniku, ako srce ne izdrži svu radost. Bože, poživi me još koju minutu, molim Te!
Dolaze. Lelujaju se gusto zbijeni, tamno crveni cvjetovi. Stižu vitezovi u opuštenom, ali besprijekornom poretku. Nemam rumenu beretku kao oni, pa sam vrat i prsa ukrasio, negdje nađenom crvenom kravatom
Prolaze pobjednici u ratnim odorama, svečanih još nemaju. Mnogi mi se od njih smiješe, a ja se osjećam predstavnikom ranijih naraštaja, koji ovu sreću nisu imali… Jedan me ratnik pozdravi čvrsto, vojnički. Drugi vragolasto podiže ruku na ustaški pozdrav. Isto im tako odzdravim. ”Eno starog ustaše!” – već se poluglasno dovikuju. Bez zlobe. Svaki mi vod, već i svaka satnija već daju propisan počasni pozdrav! Pozdravlja me Hrvatska vojska, sanjam li to?…
U svakom vidim neko od iz prošlosti poznatih lica. Eno Vite Lastrića, braće Štrukelj, Brace Pervana… Gle, moj zet Jozo Keržan je pred svojom satnijom. Kraj njega je susjed Romeo Bem. Nailaze, kum Stjepan Novak i Jozo ‘Promičba’… Eno i moga oca Stipe, zatvorsku je odjeću zamijenio željezničarskom odorom. Onako se star ljulja pokraj stroja. Uz njega su profesor Puljić i velečasni Drago Dujmušić. Pristižu: Srećko Niedzielski (zarobljen, mučen i umoren u Banja Luci) i Šibenčanin Anselmo – Mato Goreta, zvani. Sustiže ih stari Mijat Tokić. Smješka se, tražeći od Ruskinje žigicu… A onda mladići, naši rođaci. Prvi je rođak Ilija, ubijen pri napadu partizanske zasjede na domobransku kolonu, pa Anto i Pavo, nestali na Križnom putu. Evo i ujakovog unuka Ilije Tokića, U odori je HVO-a poginuo na Debeloj Obali kod Dervente. Sve više ih na rukavu ima hrvatski grb, moji su nekadašnji učenici. Za njima dolaze pripadnici moje Brigade ”Jure Francetić”. Neznalice nam spočitavali ovo slavno ime, a neznalica će uvijek biti. Jedna je od satnija, bez zapovijedi, u slobodno vrijeme uveličala sahranu na zeničkom groblju hrvatske junakinje, profesorice Jelene Odić. Evo je ovdje u mojoj VI. Bojni brigade Jure francetić. Prođe Tomo iz Vareša. S večeri smo u studiju Radio Bobovca popričali, jutro nije živ dočekao…
(Iz pobjedničkog Izvješća o stradalim Hrvatima u ovom ratu Predsjednik je Tuđman 1995. godine, dao ove podatke:
U RH je u ovom ratu poginulo 10.668 Hrvata svih dobi; ranjenih je 37.180, a nestalo je 2.915. U RBiH je poginulo 9.908, a ranjeno ili nestalo 20.649. )
Tek poslije će se tražiti precizni podaci o nestalim, iseljenim, osiromašenim Hrvatima BiH. Radi se o nekoliko stotina tisuća. Oko 50% čitave populacije Hrvata u BiH.
…..
Nailaze sve novi i novi mladići i djevojke. Pozdravljaju. Tiho dobacuju bockajući nekog nevidljivog ‘podobnika’. ”Eno starog ustaše!” – Značajno se netko našali na moj račun… Za nekog su ustaše ovakvi, za druge onakvi, kakve ih je tko doživio, ali se nikada nije čulo da je ustaša od borbe pobjegao.
-Gospodine, gospodine… – probija mi se do svijesti nečiji muški glas… – Gospodine, prestanite pozdravljati, prošli su!
Uz mene stoji stariji, prosijed čovjek, moj vršnjak. Briše suzne oči. “Gledali ste kroz vrijeme, gospodine, kad je Četvrta gardijska već odavno prošla” – reče mi, obrisa oči, pa nastavi: “Gledali ste i one, kojih, možda više nema među živim. I ja sam. Bilo mi je tužno, ali ipak lijepo. Izvolite! – reče mi pružajući papirnu maramicu.
-I meni isto. – potvrdih, jedva savlađujući zastoj u grlu. – Strah me je za ove mladiće, koji su upravo prošli, priznadoh. Kao dijete sam prije pedesetak godina gledao hrvatske mladiće u stroju, a mnoge su poslije rata zločinci pobili, te pobacali u pećine, škrape, rudnike…
-I mene je strah! Zaboravili smo imati svoju državu… – dodade zabrinuto, okrenu se i čvrstim, vojničkim korakom ode ulicom. Sjećam ga se odnekud.
Ja krenuh u suprotnom smjeru. Kupit ću pola kruha i jedno jaje, gladan sam kao vuk. Bog Mars još dahće nad mojim bićem…
Iz životopisa autora
ANTO ĆORLUKIć: mjesto rođenja – Vrhovi, Derventa, BiH; škola – 4 osnovne kod časnih sestara u Tuzli, prvi realke u Tuzli, nižu realku u Derventi, 4 učiteljske u Derventi; studije na VPŠ u Sarajevu (povijest, fizika i politehnika). Iznuđen prekid (politički), pa diplomirao u Zrenjaninu (Vojvodina). Studirao organizaciju rada (FON) u Beogradu, pa politehniku na fakultetu ”Mihajlo Pupin” u Zrenjaninu. Odustao pred diplomskim. Učiteljevao u nižim razredima, a poslije diplome predavao u više osnovnih škola u i oko Dervente, Maglaja i Zenice, sve do mirovine. Pisao osvrte, reportaže, razgovore, stručne priloge u mnogim novinama i časopisima, te objavljivao priče po spomenutim medijima.
Objavljene knjige – ‘Tko će suditi Editi L’ (Zenica), ‘Ukopnica’ – drama (Nagrada ‘Isak Samokovlija u Pljevlji i Goraždu), ‘Novelete’ (Nagrada ‘Albatros’ u Velikoj Gorici), ‘Geleri’ (MH Knin), ‘Slani put’ (Minastarstvo kulture RH otkupilo 100 primjeraka) te surađvao u desetak knjiga.
U vrijeme rata bio pomoćnik zapovjednika bojne HVO, pa novinar u PRESS Centru Zenica, Vareš i Kiseljak gdje je nekoliko mjeseci vodio radijsku emisiju ‘Naš osvrt’.
Ante Ćorlukić je živio u Knnu. Preminuo je 2010. godine.