Vinko Pavić
Duše smo vezali za jesen
I zrnca pijeska što ga vjetar
Mahnito vije nepoznatim stopama,
A nikada se nismo naslonili jedno na drugo
I pričali o sebi i našim snovima
Uronjenima u mekoću bijelih kumulusa.
Ulazimo u budućnost nekih drugih ljudi
Koje nikada poznavali nismo
Dok se vrijeme u krug kreće.
A još može biti mladosti
I dostižnih ljubavi
I u poznatim licima
Koja su sanjiva od plama
Ljubila davno prije nas.
Samo da svoja vrata vriskom ne zalupe
Pred otkucajima dotrajalih dana.
A nismo znali da su stihovi
U kojima su samo sunce, vjetar i ljubav,
Nedostatni da zaustave kazaljke na satu
I upale svjetlo na obalama naših tužnih očiju.