tekst i foto: Sandra Marelja Muić ....foto album
Godišnji posjet Sinju na blagdan Velike Gospe uvijek je zadovoljstvo posebne vrste.
Mali topli gradić u Sinjskom polju uvijek će dočekati specifičnom toplinom i otvorenim srcem.
Misa je već naveliko u tijeku kada stižemo i glas nadbiskupa se čuje preko zvučnika diljem centra.
Svi stolovi kafića su puni, riječ Božja se prati između velikog i malog macchiatta pa sve do friteze sa famoznim uštipcima.
S djetinjom sladostrašću čupkam vreli uštipak dok migoljimo kroz mnoštvo svijeta i tražimo slobodan stol. Svega ima u ponudi; od šećerne vune do vrtnih reflektora, Gospa sviju prima u okrilju. Neminovan dio s mesnom ponudom nasuprot parka, vrte se cijela stada na ražnju. Izmedju silnih janjaca pošverca se i pokoji odojak, odjekuje bat sjekirice za meso. Tko ne sjeda za klimave plastične stolove, nosi u vrećici za obiteljski stol.
Preferirali ili ne ovu popularnu delikatesu, ovdje ćete svakako dobiti toplu čovječju riječ i ljudski pogled u oči, to vam nije ekipa koja će komunicirati sotto voce. Nisu zaludu sinjski ajduci u povijesne udžbenike ušli.
Nakon izvrsne kave i opsežne opservacije hodočasnika i kavo-časnika po gradu, idemo u svetište. Mnoštvo nazočnih, ali nikakav osjećaj gužve ili neugode. Svatko sa svojom nakanom, sa svojim mirom ili nemirom. Ljudi mole u crkvi, u svetištu poluprazne ispovijedaonice i brojni vjernici koji pale svijeće. Mladi volonteri čiste dogorjele lučice, u patiu vani jos jedno klecalo za ispovijed na otvorenom. Između đirana i kamenice s vodom vidim oca franjevca potpuno posvećenog vjernici.
U pravom trenutku idemo kroz crkvu neposredno pred povratak Gospine slike s procesije. Prvi su veterani IV. gardijske brigade koji zauzimaju svoju poziciju sa zastavom uz oltar. Sliku polako namještaju natrag na oltar, vjernici neumorno klikaju mobitelima želeći ponijeti dio atmosfere sa sobom. Nekoliko poznatih saborskih lica koji se stapaju s mnoštvom.
Nadbiskup srdačno poziva na ručak sve koji nisu u mogućnosti danas imati topli obrok na stolu. Misli, riječi, djela. Djela. To je jako lijepa poruka, među ostalim, možda i ona najbitnija; pored one prethodne da domovina nije samo teritorij, nego ljudi i ljubav i da smo svi Hrvatska.
Vraćamo se zaleđem kroz brojna pusta mjestašca bez gotovo ijedne duše. Kuće su ili zatvorene ili izbijenih prozora, tragovi ratnih rana još. Krakašica, Čitluk, Peruča. Zbog preduge suše jezero se spustilo za nekoliko pedalja, vidi se rub od nekadašnje razine vode.
Stajemo u Civljanima na ručak uz cestu. Sve je potpuno pusto, ljubazna domaćica donosi ručak u retro restoranu koji nudi i smještaj. Na prozoru je zalijepljen i broj mobitela s imenom, u slučaju potrebe za kontaktom. To znači da vjerovatno prevladava hladni pogon i vlasnici dođu po potrebi.
Mnošto mršavnih mačaka proviruje iza ugla i diže nosnice na miris mesa. Zapućujemo se na vrelo Cetine, da iskoristimo dan još; put vodi desno od ceste iza table Civljana.
Opet brojne kuće uz put, tišina i pustoš se stapa s kolovoškim suncem. Nigdje nikoga, samo jedan mali dječak na bicikli se stvori niotkuda, vjerovatno iz ove dvije-tri nastanjene kuće.
Penjemo se na vrh pored gizdave pravoslavne crkve i gledamo na tegetno-azurne boje vrela u dnu. Nekoliko šatora se smjestilo dolje, izletnici uživaju u prirodi. Zaustavljamo se pri povratku uz cestu da obiđemo crkvu Sv. Spasa iz 9. stoljeća, tj. njene ostatke- vanjske zidove, oko nje groblje s ćiriličnim spomenicima…
U ovoj općini koja je prije rata bila većinskog pravoslavnog stanovništva. ostalo je svega oko dvijesto duša i prijeti joj potpuno izumiranje. Ova prekrasna starohrvatska crkvena ruševina je u Domovinskom ratu ostala sačuvana jer je svojataju takodjer i pravoslavni vjernici koji su na ovaj prostor došli pet stotina godina poslije njene gradnje.
Na jednom od vrela lijevamo svježe cetinske vode u bocu, preko puta nečiji bujni vrt i pumpa koja iz pritoka zalijeva taj trud. Ispod mostića pakovanja Karlovačke pive koja se hlade u rijeci. Nema do prirodnog hlada.
