Anđelka Korčulanić
More će stati u moju obranu
podigneš li glas,
ni ptice stanarice, ni jesenji vjetar
ni stare masline neće ti dati za pravo.
Sipka je u meni zemlja.
Na šum valova čeka, na sol mirisavu,
zrncima prosa pjesmu hrani,
izdanak stabla toplinom zagrće
i bori se s korovom bezumlja.
Podigneš li glas,
potamni more i postane prgavo,
rasprše se jata ptica
i crni se oblaci u gomilu skupe,
kamen nijemo svjedoči munji,
dok baršun srca para
i zlatni klas
oštrim srpom kosi.
Ne podiži glas.
Vika ne prija snovima školjke
ni nježnosti divlje ruže,
oči ljubavi žulja pijesak
što ga oluja k meni nosi.
Iz zbirke BIT ĆE TI ŽAO