tekst: Armin Pohara
Teta Grginca je u našu kuću, najčešće ponedjeljkom, donosila svjež sir, kajmak i mlijeko. Ponekad je donosila i kao zlato žuto kravlje maslo.
To je uvijek bio lijep dan kome se mama a i mi posebno radovali… osim ako joj tata Esad nije ostavio plaću zato što su se dan prije nešto posvađali. Razlozi svađi su se vrlo brzo zaboravljali ali su uvrede i ljutnja trajale duže…ovisno o maminom otporu.
Onda se vrijednost donesenih mliječnih prozvoda i ostalih blagodeti sa sela, morala zapisivati u neku papirnu svesku. To zapisivanje teta Grginca bas i nije voljela ali je suosjećala s mamom znajući i bez pitanja zašto dan poslije plaće mora vlažiti jezik tintiblajkom.
–Ništa mi ne govori gospoja… znam ja kako je… imam i ja svog Azraila kod kuće.
Grginca je uvijek bila obučena u seljačku narodnu nošnju kojom su dominirale crna i bijela boja i uvijek je govorila glasno, toliko glasno da su i komšije Šabići i Ribići tačno znali da je došla…
Dolazila je na starom crnom biciklu i mi djeca smo se uvijek divili vještini seljaka da na tako mali bicikl natrpaju toliko cekera i sepetića ispunjenih namirnicima.
Zašto Grginca? Čujem da se neki pitaju. Kakvo je to ime?
Žene u našem gradu i okolici u to vrijeme nisu imale svoja vlastita imena, bar ne u svakodnevnom životu. Sve su zvane po imenu svoga supruga. Rijetke su bile one koje su imale svoje ime i mnoge od takvih nisu bile na dobrom glasu. Žene koje su imale svoje ime ili su bile nedojebane partizanke, ili one stvari željne umjetnice što previše čitaju knjižurine i kojima je narodna vlast dozvolila malo previše furseta...Te sumnjive drugarice, bile su uglavnom lijepe, neudate i uvlačile su dim iz cigarete na posebno bezobrazan način. Iz meni tada nepoznatih razloga, svi su muškarci o njima tajno šaputali i čeznuli, ali ih nisu ženili niti kući vodili.
Prave i poštene žene bile su domaćice i ponedeljkom su kuhale grah. U njihovim nišama (kuhinjama) iznad šporeta je visio vez sa mudrom porukom “MUDRA ŽENA MORA ZNATI, MUŽA LJUBIT I KUHATI” ili onaj “DOMAĆICE MANJE ZBORI DA TI RUČAK NE ZAGORI’! Te prave i dobre žene su se zvale imenom svoga čovjeka da ne bi narušile nekakav nepoznati i tajni balans u svemiru stvari i postojanja.
To ime je ženama bilo vječno i nastavljalo je živjeti i ako nosilac toga imena visše nije među živima.Tada sam mislio da je to samo zato da se može lakše zapamtiti ko je ko, i zato što muškarci svaki mjesec donesu plavu kovertu od koje se živi. Nije me to tada previše smetalo… A nije ni tim ženama ili se meni tako činilo.
A i što bi, pa i ja sam muškarac a previše mali da mijenjam svijet koji je i onako bio naslikan veselim i šarenim bojama.
Samo ponekad kada je tata galamio na mamu i razbijao posuđe koje je ona najviše voljela činilo mi se kao da bi ovaj svijet ipak mogao biti još malčice ljepši. Boljele su me mamine suze. Proklinjala je život a ja nisam znao zašto. Jecala je tiho Esadovica, koja je nekim čudom uspjela sačuvati i svoje ime Hatka, tiho da nas ne bi uznemirila svojim bolom. I ponekad šaputala nešto na nepoznatom jeziku u ruci držeci brojanicu. Molila se moja mama bogu Alahu u skromnoj tajnosti koju smo svi znali. Tražila je od njega mir i utjehu. Živjela je tako u svijetu vjere koje se nije odricala i skrivala pred brojnim partijskim drugovima što su ponekad dolazili igrati šah ili kartati rauba, ali i svijetu bezbrojnih knjiga kojima je kuća bila preplavljena. Znala je ponekad i sama čitati kontrolne radove što ih je otac donosio kući na čitanje i ocjenjivanje. U nasoj kući knjige nisu bile ukrasni kipići po kredencima da bi se ispunio nalog partije o neophodnom obrazovanju naroda na putu u komunizam.
Grginca, zena nekog Grge iz Unke znala je mnoge tajne o životu: Voljela me je suhom i grubom seljačkom rukom maziti po plavoj kovrđavoj kosi a mama joj je šaptala kako joj se čini da mi je glava malo prevelika.
“Ništa se ti nemoj sikirati moja gospoja…vidjet ćeš ti kad ta glava povuče… takav je bio i mali od strica… eno ga sad dva metra… i ovaj tvoj će biti .Erkules.”…a što se “Uče” tiče… kad vidiš da je malo popio ili je nešto nervozan- a ti samo polako i sa smješkom, ne more se glavom kroz zid moja gospoja.
Muški su ti ko velika djeca.”
Puno su mi značile te riječi. Nisam se više brinuo što mi tatin šešir postaje sve tješnji. A I mama je određeno vrijeme uspjevala pridržavati se jednostavnih i striktnih uputa o izbjegavanju nepotrebnih sukoba sa svojim čovjekom.
Zbog nečega sam uvijek vjerovao u mudrost ljudi sa sela. Kod njih je sve jednostavno…
I jaja… kako ću jaja zaboravit… teta Grginca je donosila kokošija jaja zamotana u stare novine. Mama je nekad uzimala deset a nekad i dvadeset komada, ovisno o situaciji… A ja sam se radovao i jajima i izgužvanim ostatcima novina na kojima sam ponekad nalazio zanimljive karikature iz starih… starih novina… pisanih ćirilicom.
Pametan je naš seljak i zna mnoge mudrosti ali ne zna da kaže H. To me je uvijek čudilo.
Herkules je bio Erkules, kruh je bio kru, mahao-maao, snaha-snaa , muha-mua, Pohara-Poara, hercegovac-ercegovac a Hrvatska-Rvatska.
A ja sam znao reci H od kako sam se rodio. Čini mi se to je upravo prvo slovo koje sam izgovorio u paničnom pokučaju uspostavljana komunikacije s neobičnim svijetom u koji sam banuo.
Hhhhhaaaalllooh.
I dok su neki izbacivali H iz gotovo svake riječi i tako pravili neki novi jezik umanjen za jedno slovo, drugi su to H stavljali i gdje treba i gdje ne treba pa se nena Hilminica stalno hvalila kako ima najslađe grohđe u gradu!
Sve je ovo ovisilo o tome ko se kojem bogu moli što je meni od početka bilo glupo jer sam ja već tada znao da se Bog sasvim sigurno ne bavi pravopisom i književnim jezikom!
To su bile jedine važnije razlike koje sam do tada uspio zapaziti među ljudima s kojima živim.
U gradu se govorilo gradskim jezikom, a na selu seljačkim. Tako sam ja to razumio i podvukao crtu pod tim neobičnim saznanjem da na samo nekoliko kilometara od grada ljudi govore malo drugačije.
Baš je svijet zanimljiv, mislio sam, ispraćajući tetu Grgincu pogledom niz radničku ulicu prema gradskoj pijaci i mahali.