Prilog: Filip Ćorlukić, preko Zvonimira Mitra i Sonje Breljak
-Fizičar sam, radni vijek sam proveo inženjerski radeći u industriji i za industriju, a poslovi su me vodili od nordijskih zemalja do Etiopije i Bangladeša. Zavičajno sam Bosanac, 40 sam godina živio u Zagrebu, a sada 20 u Puli. Objavio sam 12 knjiga iz različitih područja – od čega tri obimne u minule dvije godine..
Tako nam je s početka 2017. godine, između ostalog, pisao naš najstariji suradnik, Filip Ćorlukić koji je ovog tjedna, točnije 06. siječnja, napunio 90 godina. Heeej, 90 godina (tek)!
Naša suradnja s Filipom Ćorlukićem, kojeg od milja zovemo “dida Filip” započela je zahvaljujući kontaktu kojeg nam je ustupio Zvonimir Mitar, dobar prijatelj a nakdašnji urednik vrlo uspješnog portala CH Croatia.
I tako mi, evo skoro već dvije pune godine listamo stranice i prenosimo zanimljive priče iz dida Filipove knjige naslova “Moja sjećanja na minulo stoljeće”. Naime, Filip Ćorlukić je obrazovan, načitan, inteligentan i dragocjen svjedok vremena, događaja i doživljaja pojedinca, obitelji i društva u više različitih gradova, tvornica, država, vremena, ratova, sustava… pa su i njegovi tekstovi takvi.
Nedavno je Filip doživio moždani udar, neke tjelesne funkcije (govor i pisanje) otežane su, ali Filip se ne predaje, piše, briše i riše, pa nam se (zahvaljujući unuku i Zvonimiru), opet povremeno javi kojom porukom.
U ovoj od prije tri dana, pisanoj (Zvonimiru, op.u.) u povodu svog rođendana, piše:
-Dragi Zvonimire!
budući mi je 6. siječnja rođendan, molim Te da kod idućeg nastavka na Portalu u svom mailu dodaš i ovaj moj kratak prilog (a Zvonimir je to i učinio!):
– Dragi svi
Danas mi je rođendan. Prije 90 godina (točnosti radi, prije 91. godine, op.u.) u maloj seoskoj kući, okruženoj visokim snijegom, u 3 sata poslije podne rodio se mali Filip, koji je ime dobio na lutriji, po izboru Evanđelista, u crkvi na Plehanu.
Njegovoj majci je prije umrlo troje djece ubrzo nakon rođenja, pa su joj žene savjetovale da ime novog djeteta odabere župnik.
Od ispisanih imena 12 apostola, majka je odabrala ime Filip, i tako sam nakon rođenja to ime i dobio.
Točno nakon godinu dana; kralj Alekaandar je zaveo diktaturu, a zanimljivo je, da je atentat na Aleksandra prvi politički događaj kojeg se sjećam.
Sve ostalo je u ovoj velikoj priči moga sjećanja,
Od kad sam se razbolio, mnogi me pitaju kad ću ozdraviti. .
Na žalost, moždani udar je vrlo opasna bolest, veliki dio oboljenja završava smrću, a oni preživjeli, pored ostalih poteškoća, dožive trajno poremećenje komunikacije.
Čuju i razumiju sve što im se govori ili piše, ali jednostavno ne mogu uzvratiti. Do smrti obično dolazi za oko 2 godine.
Ja sam imao veliku sreću. Bolnicu sam napustio za tjedan dana. Razum i sjećanja su potpuno očuvani, ali vrlo teško mogu govoriti bez pogrešaka.
Stoga i za kraće tekstove moram tražiti pomoć kćerke ili unuka. Naime ja kada nešto napišem, tek kad na gornjem redku vidim da sam neku riječ napisao kao neku drugu – onda to popravljam.
Što se tiče liječenja, nužno mi je jedino što više glasno čitati.
——————————-
Bilo je i šaljivih situacija ( u bolnici, op.u.).
(Zvonimire i Sonja, ove prepuštam Vašoj odluci hoćete li objaviti) A mi objavljujemo (op.u.)!
—————————–
Jedna liječnica je skupa s mojom kćerkom došla zbog nečega u moju sobu. Na polici je stajala vrlo lijepo dizajnirana posuda sa pekmezom od šipaka, koje sam dobio od moga bosanskog prijatelja.
Liječnica je to pogledala i znatiželjno upitala što je to. Na što sam mirno odgovorio «To je pekmez od šupaka od jednog bosanskog prijatelja.» – na što sam se trenutno počeo grlato smijati – što su i obe djevojke prihvatile.
Naime, po “moždano-udarnom automatskom programu” izgovorena, riječ je nekontrolirana, ali riječ koju čujem je potpuno korektna. Tako je i pisanje: pišem često nesuvislo, ali čitam korektno.
Dragi Zvonimire, ovo pišem od jučer. Tvrdoglavo sam odlučio da ne tražim pomoć.
Najsrdačniji pozdrav Sonji i Tebi.
…
U ime uredništva Hrvatskog glasa Berlin, sretnu devedeset i prvu godinu i brz oporavak, želimo našem dragom dida Filipu!
Čitamo se!
Uvijek sam se divila ljudima koji stvaraju do duboke starosti. Za njih kažem da su pobijedili život. Iako tijelo polako gubi funkcije, duh takvih ljudi je nepobjediv, ne stari, ostaje logičan, duhovit, zanimljiv.
Takav je i pisac Andrea Camilleri, onaj koji piše Inspektora Montalbana. Ima 96 godina, slijep je, ali piše. Gospodinu Filipu želim još kreativnog rada i oporavak!