piše: Filip Ćorlukić… Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Budući da sam samo ja bio odjeven u običnu ljetnu odjeću, Trajko me je odveo u stranu i upitao jesu li mi rekli da po pravilniku imam pravo za 100 US dolara kupiti posebnu odjeću za ove prilike, a kad sam mu rekao da mi nisu rekli, ljutito je rekao da opet skrivaju da bi njima ostalo više, te da će me on pred veče odvesti do krojača, a Nino mi može nabaviti posebne cipele. Nije mi se svidjela ta informacija o skrivanju pravâ. Krojač je bio vrlo spretan i već za dva dana imao sam tri safari odijela po mjeri.
Ujutro nas je Joco odvezao na gradilište, a zatim je mene odveo do uprave gradilišta i upoznao sa sovjetskim vodstvom gradilišta, a posebno s dr. Barašem, koji je u ime njihova projektanta nadzirao gradnju. On je u Moskvi bio šef nekakvog instituta za automatizaciju i ovdje je moj partner. Bio je to divan čovjek, vrlo obrazovan i ne samo u tehnici. S njim sam izvrsno surađivao, a budući da je njihovim radnicima bilo zabranjeno družiti se nama, pa čak ni ručati za zajedničkim stolom, on je bio iznimka, pa smo često zajedno sjedili pred našim hotelom i razgovarali o različitim temama.
Nakon toga me je Joco proveo kroz cijelo gradilište i pokazao mi gdje sve ima problema, ali i nelogičnosti u kojima ne možemo intervenirati. Tako su, na primjer, za penjanje na kolone umjesto bočno navarenih penjalica, kao što se postavljaju za penjanje na visoke dimnjake, oni su pored kolone postavili rešetkaste stepenice navarene na tzv. “U-provile” 200 mm, tako da je ukupna težina stepenica bila usporediva s težinom kolone.
I ja sam se kasnije susreo s jednom sličnom nelogičnošću. Za postavljanje para bakrenih cjevčica promjera 6 mm iznad tla su na betonske stupove su postavili željezne U-provile od 200 mm! Za spajanje tih bakrenih cijevi inače postoje tzv. ermeto spojnice, ali oni za njih i ne znaju, nego ih spajaju tvrdim lemljenjem, što je puno više posla, ali je funkcionalno i izvedeno po projektu, na to ne možemo stavljati prigovore. Joco je kao strojarski nadzorni inženjer najviše intervencija imao zbog premazivanja temeljnom bojom nedovoljno očišćenih željeznih površina. Tu su zbog vlage nastajale “kraste” hrđe koje su vidljive jer je boja izdignuta.
Projekti su bili dobri, oni su vrijedno radili, ali sam bio iznenađen nekim grubostima, ali i nesuvremenošću nekih tehničkih dostignuća opreme. Tako sam jednom s Bačevom promatrao postavljanje višežilnih telefonskih kabela. Taj kabel koji su postavljali ima je pedeset parica, a budući da nisu imale oznake, s jedne strane je električar dvije po dvije parice spajao na bateriju, a s druge je strane drugi električar sa žaruljicom tražio koje su to parice – pa ih označio. Vodovi u energetskom kabelima su bili iste boje, pa su i njih moraliispitivati i označavati. Bačev je sa sobom donio prospekte zagrebačke Elke, a kad im je pokazao prvo su bili zadivljeni, a onda je jedan od njih rekao da je to samo za izložbu. Bačev im je rekao neka za probu naruče.
Čak se i u upravi radilo na zastarjeli način. Dok smo mi još u Maglaju imali tada najsuvremeniju mehanografsku opremu, oni nisu imali čak ni one stare mehaničke računaljke (koje smo nazivali “mlincima”) nego su se – istina vrlo vješto – koristili onima abacima, računaljkama s kuglicama, na kojima sam ja učio računati u osnovnoj školi za vrijeme stare Jugoslavije. Imali su samo jedan pisaći stroj.
Mi smo radili u dvije smjene. Ustajali smo oko šest sati. Kad sam se nakon nekoliko dana aklimatizirao, već i sam pogled na ploču, na kojoj je pisalo da je temperatura 30 stupnjeva djelovao je osvježavajuće. Joco nas je u sedam sati prevezao na gradilište gdje smo imali veliku klimatiziranu prostoriju u kojoj smo imali sve nacrte i ostalu projektnu dokumentaciju. Zatim je svaki od nas obišao provjeriti što i kao se radi.
Ja nisam imao puno problema. Ukoliko se nešto ne može izvesti po projektu, a i u svakom projektu može biti nedostataka, to sam rješavao uz Baraševo prisustvo. To se posebno odnosilo na ugradnju prigušnica za mjerenje protoka, na montaži kojih griješe čak i njemački montažeri. Budući da sam imao mnogo veće praktično iskustvo od Baraša, on je uvijek usvajao moje primjedbe i savjete, a da bismo se lakše snalazili donio mi je knjižicu sovjetskih standarda GOST, u kojem su u cijelosti usvojeni njemački DIN standardi, ali s nekim vrlo korisnim dopunama kojih u DINu nema.
Već ranije sam razmišljao da o mjerenju protoka napišem knjigu, pa sam zamolio Baraša da mi ovu posudi. Danima sam je proučavao i (što inače nemam običaj) podvlačio neke dijelove teksta. Kad sam pošao iz Asaba ja sam mu je vratio, a kad je dvadesetak godina kasnije Bačev s nekakvom delegacijom putovao u Moskvu, zamolio sam ga da potraži Baraša i zamoli ga da mi nabavi tu knjigu. Ta knjiga U SSSR-u više nije tiskana, pa mi je Baraš poslao onaj svoj primjerak koji je imao u Asabu!
Kada bi montažeri završili svoj dio posla u nekom pogonu, ujutro smo od uprave dobivali formular – tzv. “telefonogram”, izašli bismo s njima u pogon, pregledali i ako bi sve bilo ispravno, a obično jest, tada bismo potpisali i za nas je taj dio nadzora montaže bio gotov. Tako sam jedno jutro dobio telefonogram da zbog prijema dođem u jedan pogon u kojemu su dovršili montažu velikog broja mjernih prigušnica.
Budući sam pratio montažu, nakon kraćeg vizualnog pregleda sam potpisao dokument. No, kad sam sutra ujutro slučajno prolazio kroz taj pogon, zaprepastio sam se kad sam vidio da su sve prigušnice skinute. Pitao sam Jocu što da radim, a on mi je rekao: “Ništa. sve do puštanja rafinerije u pogon mi tu više nemamo nikakvih ovlaštenja.”. Zatim mi je rekao da oni sada nemaju dovoljno vijaka, a budući da ne smiju unaprijed planirati rastur materijala, tj. “uništavanje narodne imovine”, oni nove vijke i ostali nedostatni materijal i opremu mogu naručiti tek za narednu godinu.
Rusi su radili sedam sati dnevno, a odjednom se užurbanost povećala, počeli su raditi i poslije podne, pa čak i nedjeljom. Među njima je bio i inženjer Nadar koji se prema nama ponašao slobodnije od ostalih i koristio je svaku prigodu da s nama malo popriča. Upitao sam ga zašto rade izvan radnog vremena i da li im se to plaća. Rekao je da montaža kasni, u budući je uskoro carev rođendan žure uz: “Dajom strani ugalj”.
U SSSR- je bila stalna borba za proizvodnju uglja, pa su se često organizirale “dobrovoljne akcije” u neradne dane uz parolu: “Dajom strani ugalj” – dajem državi ugalj. Zahvaljujući tom napornom radu uskoro su se na gradilištu uzdigli visoki tornjevi rafinerijskih kolona, a na jednoj od njih je na velikom panou pisalo: “Živjelo prijateljstvo etiopskog i naroda SSSR-a”.
Na dan careva rođendana svi smo pozvani na ručak. Redari su raspoređivali gdje će tko sjesti za veliki potkovičasto složeni niz stolova. Mene su smjestili pored tajnice direktora sovjetskog tima. Bila je to vrlo lijepa i dobro građena mlada žena. Po lagano kosim očima moglo se pretpostaviti da potječe negdje dalje s istoka. Svjesna svoje ljepote ponašala se prilično izazovno, a za razliku od ostalih žena, koje su se odijevale u tradicionalnu žensku odjeću, ona je uvijek imala bijelu haljinu od rijetke čipke i potpuno uz tijelo. Ona je bila supruga pomoćnika direktora, za kojega smo svi znali da uopće ne pripada grupi naftaša, nego je nekakav – uvjetno rečeno – policajac. Stoga nije ni čudo da je uvijek izbjegavala upuštati se s nama u bilo kakav razgovor, pa me iznenadilo, ili je to možda bilo hotimično da su me etiopski redari smjestili upravo uz nju.
Ručak je bio izvrstan i obilan, bilo je dosta govorâ, fotograf je kružio ispred stolova i masovno nas snimao, a izvlačila se i nekakva lutrija. Nije bilo puno dobitaka, ali sam ja dobio kristalni servis za likere. Nije to bio brušeni kristal, ali mu se sekretarka (tajnica) divila. Ona nije dobila ništa, a ja nisam znao što bi s time, pa sam joj ga na njezino veliko zadovoljstvo darovao. Par dana kasnije svi su osim mene dobili slike. Stoga sam nakon radnog vremena otišao da upitam što je s njima.
Fotograf je bio Talijan, a imao je kćerku na koju je jako pazio i nije joj dozvoljavao da se druži s nama. Kad sam ga upitao zašto ja nisam dobilo slike, rekao mi je da je slike napravio i da se lijepo vidi kako razgovaram sa suprugom gospodina Žukova, ali da je on došao i tražio da mu predam film. Smijući se nekako zavjerenički rekao mi je da gospodin Žukov jako, jako pazi na svoju suprugu.
Joco nas je svaki radni dan u dvije ture odvozio na radilište koje je svaki od nas obilazio najdulje do oko devet sati, a onda smo se zbog nesnosne vrućine vraćali u našu klimatiziranu prostoriju, gdje smo pregledali dokumentaciju, ili jednostavno razgovarali. Oko podne smo se vraćali, skinuli mokru odjeću, istuširali se, odjenuli suhu odjeću pa otišli na ručak. Hrana je bila obilna ali prilično jednolika. Vrlo često imali riblje kotlete priređene od nekakvih ogromnih zubataca, pa mislim da sam ih za onih nekoliko mjeseci pojeo više od bilo kojeg našeg primorca. Naime, Nino nije imao dovoljno hladionika, pa se bacalo sve što nismo pojeli.
Temperatura i vlaga bili su takvi, da su mi ispod lakata na podu nakupljale velike lokve znoja, a kad sam ustao na udubljenju sjedišta je ostajalo “jezerce”. Poslije ručka, ponovno zamjena odjeće, tuširanje, suha odjeća, pa spavanje ili smo jednostavno uz kavu, mineralnu vodu, tople čajeve i/ili mineralnu vodu sjedili u sobi.
U Etiopiji je osim sifilisa bilo mnogo drugih zaraznih bolesti, kao što su elefantijaza, a osim velikog broja karanteniranih gubavaca, prema nekim procjenama slobodno ih se kretalo još ok 40.000. Jednog smo viđali i u Asabu. Kad bi naručeno u sobu donosila Lem Lem, ona bi me često zamolila da se tu malo ohladi. Skinula bi bluzu i sjedila čavrljajući. Imala je prekrasne grudi, ali je moj mozak prestrašen brojnim bolestima učinio da je promatram kao nekakvu lijepu sliku. Ni traga nekakvim drugim primislima.