Nakon isteka mandata, dosadašnji veleposlanik RH u Njemačkoj, Ranko Vilović, napušta Berlin
tekst: Aleksandra Brnetić
foto: Ivo Cenkovčan
Hrvatski veleposlanik Ranko Vilović, koji krajem mjeseca završava svoj mandat u Berlinu, prošloga se petka u poslijepodnevnim satima oprostio od predstavnika hrvatskih udruga.
Jer, tako je rekao na početku svog oproštajnog, gotovo polusatnog pozdrava, ne može si zamisliti da ode iz Berlina, s ovog časnog, prekrasnog, odgovornog i izazovnog mjesta, a da se ne dogovori za daljnje kontakte s ljudima s kojima mu je druženje kako na službenom tako i na privatnom planu bilo ugodno.
Ispričao se što je poziv na kavu stigao u zadnji čas, dva dana prije susreta. No, formalna potvrda za smjenu njemu je stigla četiri dana prije ovog susreta, a nakon njegovog povratka s godišnjeg.
Priliku za oproštajnu kavu i bijelo vince, uz štapiće i čipsove, u sasvim opuštenoj, gotovo neformalnoj atmosferi, uspjelo je iskoristiti samo četvero hrvatskih građana, Mira Kiš i Ivan Vidović, prva predsjednica i drugi predsjednik Hrvatske kulturno umjetničke i športske zajednice Berlin, autorica ovih redaka i predsjednica AMA Croaticea – Deutschland te slikar Ivo Cenkovčan. Ostale pozvane, njih šesnaest, poziv je zatekao na godišnjem odmoru ili naprosto u pet popodne još nisu mogli kliznuti s posla. Sastanku je samozatajno prisustvovala i Ivana Karanušić, prva tajnica veleposlanstva.
Vilović nam se zahvalio na četverogodišnjoj suradnji i na društvenom angažmanu i zamolio nas da njegove riječi prenesemo odsutnima. Istaknuo je da mu nije namjera držati političke govore jer da za to nije ni ovlašten ali da nas moli da ne smetnemo s uma – koliko god to zvučalo parolaški i upućivalo na političke i ideološke konotacije – da ne postoje dvije Hrvatske, domovinska i iseljena Hrvatska, jer je ona jedna, da toga treba biti svjestan i imati to pred očima te na toj platformi jačati sve vidove suradnje. Prijateljski i kao Hrvat Hrvatu želim reći da se moramo držati skupa. Jer kad god se nismo držali skupa, loše smo prošli. Današnji životni uvjeti olakšavaju bolju povezanost s domovinom. Prije 30, 40 godina nije bilo jeftinih avionskih letova, interneta, a na granicama su putnike očekivali granični policajci.
Vilović smatra da moramo postati svjesni da imamo potencijala, i to ponajprije ljudskih, koji su najvažniji, ali da trebamo mijenjati mentalitet koji nam je često prepreka. Po njegovu sudu i njegovim zapažanjima trebali bismo se početi brinuti o tome kakvu sliku o sebi ostavljamo vani, u inozemstvu, bez obzira tko to bio, da li onaj na vrhu ili netko tko je dolje. Kaže da se svaki dan treba dokazivati i da je on nakon četiri godine dobivao ista pitanja kao i prvog dana. Zažalio je što što iz Hrvatske odlazi puno građana, najviše u Njemačku. Smatra to velikim problemom jer da ti poletni i obrazovani u novim okolnostima ostvaruju fantastične stvari.
Dobar dio svog izlaganja posvetio je rezultatima svoga proteklog rada što je ruku na srce, bilo i najintrigantnije. Vilović je u Berlin došao točno dva mjeseca nakon što je Hrvatska postala članicom Europske unije. Kaže da su Nijemci sve to registrirali i prihvatili, ali ne i mentalno, ali da neki to ni činjenično nisu znali. Danas, nakon četiri godine, osjeća veliku razliku ne samo u državnim i političkim strukturama, u medijima, što je i normalno, nego i među običnim ljudima. Nijemci na Hrvatsku danas reagiraju kao na članicu Europske unije.
Progovorio je i sasvim otvoreno o diplomatskim uspjesima. (O neuspjesima ćemo možda jednoga dana čitati u memoarima.) Hrvatska je u proljeće 2015. uspjela, a na tome se radilo i u veleposlanstvu i u Hrvatskoj, rekao je Vilović, ograničenje za upošljavanje hrvatskih radnika u Europskoj uniji, predviđeno po formuli 2+3+2, skratiti na dvije godine. Pri tom je važan faktor bilo to što hrvatski radnici brojčano ne mogu ugroziti njemačko tržište rada, da su kvalificirani i da su, statistički gledano, u prosjeku manje skloni kriminalu od Nijemaca. Da taj uspjeh imao i svoju lošu stranu, toga je svjestan Vilović ne samo zbog reakcija javnosti i medija koji su uzbudili što će nam mladi početi odlaziti. Smatra da bi oni tako i tako odlazili. Smanjenje roka Vilović smatra političkim priznanjem da je Hrvatska kao država i kao društvo zrela i da je time u Europskoj uniji prihvaćena kao stabilna zemlja na koju se može računati. Tu mjeru nisu ukinule Austrija, Slovenija, ni Velika Britanija.
Podsjetio je i na pojmovne prijepore i diplomatske čarke uoči Konferencije država zapadnog Balkana i Europske unije u Berlinu u kolovozu 2014. Hrvatska je argumentima i upornošću, bez imalo svađe, uspjela ući u kvotu Europske unije i biti zajedno sa Slovenijom, dok je Zapadni Balkan bio na drugoj strani. Na kraju je dobila i vlastitu kabinu s prevođenjem na hrvatski jezik pa nije završila, kao što je bila prvotna zamisao, u srpskohrvatskoj prevodilačkoj kabini. Kad god je nakon toga netko u nekim njemačkim državnim tijelima Hrvatsku htio strpati u Zapadni Balkan, Hrvatska se pozvala na odluku s berlinske konferencije koju je inicirala kancelarka Merkel.
Vilović moli da se Nijemcima ukazuje kad god je prilika da su sva glasovanja za Hrvatski sabor i za predsjedničku funkciju, koja su još tamo od 1990.-ih organizirana u inozemstvu i u Hrvatskoj, prošla bez ikakvog incidenta i prijava za krađu glasova. Sve je bilo regularno kao i što je bila regularna i svaka primopredaja vlasti. On to smatra velikim postignućem na civilizacijskoj i demokratskoj razini.
Vilović je vidno ponosan na radni princip zvan kamenčić po kamenčić pa je ukazao i na jedan gospodarski uspjeh o kojemu se gotovo i ne govori po medijima. Kad je on došao 2013., robna je razmjena tada bila 2,5 milijardu eura, a danas, nakon četiri godine, iznosi 4,5 milijarde. To je rezultat rada mnogih ljudi, njegovih kolega u veleposlanstvu, Hrvatske gospodarske komore i hrvatskih gospodarskih subjekata. Struktura se pri tome nije pokvarila. Izvoz iz Njemačke jest doduše 2 : 1 u odnosu na uvoz iz Hrvatske, što nije dobro, ali to se nadoknađuje s uslugama, prije svega turizmom i transportom. Podsjetio je na to da je bilo puno konferencija, bilateralnih sastanaka, da je osnovan njemačko-hrvatski gospodarski taskforce koji se sastaje dva puta godišnje, jednom u Hrvatskoj, drugi put u Njemačkoj. U Hrvatskoj to podržavaju sve relevantne državne institucije i HGK.
Zažalio je što medijima ovakvi potezi nisu isto toliko važni kao i nogomet, avionska nesreća ili neka druga nezgoda, ali da ima razumijevanja za njihovu poziciju u društvu, ne samo u hrvatskom nego i globalno. Žao mu je zbog toga i kao državnom službeniku, ali i kao čovjeku, jer iza tih uspjeha su napori i rezultati rada mnogih ljudi u hrvatskoj državnoj upravi, koju se uporno naziva parazitskom, ali ja vam odgovorno tvrdim da je 90 % tih ljudi jako odgovorno i vrijedno, oni često ne pitaju za radno vrijeme, a plaće su im ispod prosjeka. A kukolja imate u svakom žitu pa i među mojim kolegama, državnim službenicima, i svugdje.
Pohvalio je i zahvalio se hrvatskim udrugama i angažiranim članovima koji troše i svoje vrijeme, a nerijetko i vlastiti novac, da bi se ljudi okupljali i družili i sačuvali svoj identitet. Kaže da su oni svi jako svjesni tog rada i da se taj rad cijeni. Pozvao je udruge na jače povezivanje s Državnim uredom za Hrvate izvan Republike Hrvatske koji je unatrag nekoliko godina preuzeo organizacijski i financijski dobar tih poslova. Taj je ured sada matični. Njegova je preporuka da se zbog organizacijskih poslova bude u kontaktu s tim uredom jer su oni dobro posloženi. Što se tiče veleposlanstva, veleposlanstvo će uvijek pomoći kad može.
Što još imamo, pitao se pri kraju svog izlaganja veleposlanik Vilović koji se već gotovo oprostio od svog radnog mjesta u Ahornstrasse jer je uzeo slobodne dane zbog selidbe pa je i mondura u kojoj nas je dočekao, bila selidbena. Malo je falilo da nam zbog toga ne zabrani fotografiranje za javnost.
Uvijek je na kraju balade – kultura, kaže Vilović, upravo on koji bi zbog svog interesa za kulturna zbivanja, kao i njegova supruga Ivanka Vilović, mogli s ponosom ponijeti kolajnu – kad bi je bilo! – zaljubljenika u kulturu. Mi smo pokušali sve što smo mogli i mogu vam reći da se u Njemačkoj Hrvatsku sve više prepoznaje kao kulturnu destinaciju koja ima i kulturnu povijest i kulturne manifestacije. I na teritoriju Njemačke može se ostvariti puno toga. Imamo jako puno vrlo darovitih i jako puno vrlo etabliranih umjetnika, i likovnih ali prije svega glazbenih. Samo je u Berlinu pet opernih pjevača, da ne govorim o dirigentu Ivanu Repušiću koji je alfa i omega u Državnoj operi Hannover, o dobroj i jakoj literarnoj scena što se pokazalo tijekom manifestacije Kroatien kreativ.
U Zagrebu ga nakon povratka čeka razgovar s ministricom kulture jer su počeli pregovori s Oliverom Zilleom, direktorom Sajma knjiga u Leipzigu, o tome da Hrvatska opet bude zemlja partner kao što je to bila 2008. Kaže da se pokušava realizirati i to da Hrvatska 2020. bude zemlja partner na Međunarodnom sajmu turizma (ITB) u Berlinu. Ta bi se manifestacija poklopila s hrvatskim predsjedanjem Europskom unijom nakon koje slijedi njemačko predsjedanje. Kaže da je to ogromna stvar i da jesu to veliki novci, ali bi se oni višestruko vratili. Naglašuje da to nisu projekti koje se može predložiti 2017., pa ostvariti 2018. To se planira nekoliko godina unaprijed.
Spomenuo je da će dogodine u svibnju u Strasbourgu Hrvatska po prvi puta preuzeti predsjedanje Vijeća Europe. I to je isto tako veliki izazov, ne kao predsjedanje Europskom unijom, ali organizacijski i politički vrlo značajno. Ispričao je da je bio jako ponosan kad je Hrvatska 1. siječnja 2008. godine postala nestalna članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda za razdoblje od 2008. do 2010., a on je tada bio veleposlanik pri UN. Vratio nas je i u prve dane stvaranja hrvatske države kad je trećina zemlje bila okupirana, vanjski faktori ne baš osobito skloni, a politička atmosfera nepovoljna. Podsjetio je da je Hrvatska od tada ostvarila sve glavne i važne strateške i političke ciljeve te da se sad s predstojećom gradnjom Pelješkog mosta ispravlja povijesni događaj iz 1591. kad je mirom u Zsitvatoroku između Mletačke Republike i Osmanskog carstva Hrvatska na jugu bila teritorijalno presječena na dva dijela. Važno je to što je taj projekt europski, a ne samo hrvatski, kao što je važno što se uspjelo pokazati da je Hrvatska geostrateški i geopolitički važna, rekao je veleposlanik Vilović. Svoj je oproštajni govor završio još jednim pozivom na jedinstvo u zajedničkim nacionalnim ciljevima. A to da imamo razna politička mišljenja, pa toga je uvijek bilo samo što se prije to nije moglo izraziti. Od različitih mišljenja ne treba praviti konfrontacije nego izvor natjecanja ideja. U društvu postoje različiti interesi, i ako ne date da se oni izraze, onda imate problem kad tad.
U ovakvim se prigodama i gosti javljaju za riječ pa su to učinile i Mira Kiša i potpisnica ovog izvještaja. Brnetić se nadovezala na pitanje prezentacije hrvatske kulture na njemačkoj sceni koju prati još od kraja 1970.-ih kad je na radiostanici Sender Freies Berlin počela voditi i uređivati Emisiju za naše sugrađane iz Jugoslavije. Obrativši se veleposlaniku Viloviću rekla je da od svog prvog dana boravka u Zapadnom Berlinu iz vremena kad je Njemačka bila podijeljena, nije doživjela nijednog jugoslavenskog, a kasnije, nakon njemačkog ujedinjenja i stvaranja hrvatske države, nije bilo hrvatskog diplomate koji je tako sustavno pratio kulturna zbivanja kao on te da žali što ta njegova nastojanja u ova četiri godina nisu bila praćena i sustavnom državnom strategijom, programom i mjerama. Zamolila ga je da u svojim predstojećim razgovorima u Zagrebu svim relevantnim sugovornicima prenese ove njene riječi koje su i stavovi mnogih hrvatskih kulturnjaka što žive u Njemačkoj, ali i hrvatskih građani koji kulturu i kreativnu industriju smatraju i važnim gospodarskim faktorom. Predložila je da gradnja Pelješkoga mosta bude poticaj za kulturne projekte koji bi se mogli realizirati u Njemačkoj. Jedan od tih bi mogao biti vezan za Kameni zid iz Stona na Pelješcu, tzv. Stonske zidine koje su najduži kameni zid u Europi, dug 5,5 km, i drugi na svijetu nakon Kineskog zida ili za slikara Matu Celestina Medovića, rođenog u Kuni na Pelješcu.
Hrvatska zajednica je za veleposlanika pripremila mali prigodni dar, ali prije nego što će ga uručiti, predsjednica Mira Kiš veleposlaniku Viloviću obratila se sljedećim riječima:
Meni je jako drago da smo si bili tako dobri i da smo tako dobro surađivali. Mi smo bili nekoliko puta kod Vas i uvijek smo rado došli. Dosta toga smo očekivali. Novce ne. Bilo nam je jasno da novce za najamninu moramo sami priskrbiti što smo na kraju i uspjeli. Puno Vam hvala za sve što ste učinili za nas. Podržavali ste nas u našim nastojanjima. Često ste nam dolazili i govorili. Želimo da tako bude i ubuduće, da i ubuduće dobro surađujemo. Hvala Vam što ste govorili da se posjećuje Hrvatska zajednica. Drago mi je što smo Vam mogli izaći u susret za Dan državnosti. Nadam se da će toga biti i više. Nadam se da ćete i nadalje preporučivati naše prostorije koje su lijepe. Želimo bolju i jaču suradnju i sa školom. Često puta sam bila zaželjela da nam veleposlanstvo pomogne pri organiziranju naših priredbi, da se na pr. dovede nekoga tko će informirati naše starije sugrađane koji se vraćaju u Hrvatsku – što ih očekuje, što im treba, što trebaju znati. Nama bi bilo drago da mi i od vas dobivamo informacije o tome što vi organizirate tako da bismo mogli obavijestiti naše članove. Bilo bi nam drago da imamo više onakve podrške od vas kao što smo imali vašu podršku u akciji «Uskršnje jaje od srca». Mi sada imamo Mali folklor s puno male djece, imamo i Srednji folklor, što ste vi sve vidjeli. Oni se vesele kad mogu pokazati svoje nošnje i svoj ples. Uskoro imamo Feštu nacija na Prager Platz-u koju organizira općina Charlottenburg-Wilmersdorf. Slavi se razumijevanje među narodima i mirni suživot među mnogim nacijama u Berlinu. Na toj fešti mi predstavljamo, to je jasno, i Hrvatsku zajednicu, ali mi više manje zastupamo Hrvatsku i to pod hrvatskom zastavom. Moja je želja da ubuduće to zajedno odradimo. Hrvatskoj zajednici u zadnje vrijeme ide puno bolje i mi sad možemo sa svojim folklorom nastupati na svim manifestacijama koje vi organizirate.
Vilović se zahvalio na inicijativi obećavši da će želje Hrvatske zajednice prenijeti svom nasljedniku te da vjeruje da će se naći načina za ostvarenje tih planova.
Veleposlanik Ranko Vilović time je na svojoj oproštajnoj kavi nastavio u istom onom tonu i ozračju kojim je prije četiri godine, sredinom listopada 2013., u veleposlanstvu pozdravio predstavnike hrvatskih udruga: Kad god budete nešto organizirali, netko od nas će doći, pratiti Vaš rad. Obećanje tada nije bilo ludom radovanje.