Sršići – selo koje spava dubokim snom
Marko Sladić Črčkarije
U srcu zelenog otoka Krka, u gustoj šumi između jezera Jezero i Ponikve, nekada se davno izgradilo maleno selo po imenu Sršići. Selo, koje je početkom 20. stoljeća, brojilo čak 13 stanovnika, danas spava dubokim snom. Kako bih ga, na neki način, oživio, jednog maglovitog proljetnog jutra, s ruksakom na ramenu, zaputio sam se u Sršiće. Krenuo sam iz mjesta Sveti Vid Miholjice pokraj Malinske.
Već nakon 5 minuta hodanja prašnjavim šumskim puteljkom, nastala je grobna tišina. Uhvatila me jeza i kroz tijelo su me prošli neugodni trnci, ali oni su ubrzo nestali jer sam u drmunima, pored puteljka, ugledao ovce kako pasu zelenu, rosnu travu.
Ovce, čiji su vlasnici, kako sam tada pretpostavio, težaci iz Svetog Vida, doručkovale su u hladu ispod maslina koje lokalno stanovništvo brižno održava i čuva. “Priroda je ovdje prekrasna”, rekoh sam sebi nakon čega sam se opustio te odlučio potpuno uživati u svojoj avanturi.
Pješačio sam tako još 15 minuta, a moje je uživanje opet preraslo u strah. Zašto!? Vegetacija se odjednom promijenila, nije više bilo onih lijepih i urednih maslina, ovaca i cvijeća, već je sve postalo nekako mračno i misteriozno. Velika okolna stabla i drmune, zagrlio je bršljan, trava je prekrila put, a u daljini sam ugledao staru ruševnu kuću kako tužno viri iz grmlja. Čim sam je spazio, znao sam kako sam stigao na svoj cilj.
Oprezno i tiho, prošetao sam selom. Sve su kuće kamene i veoma stare, možda i po nekoliko stotina godina. Ne zna se točno kada je nastalo ovo selo, ali u nekim starim knjigama piše kako se Sršići spominju još davne 1454. godine i to u darovnici kneza Ivana Frankopana. No, to nije bio jedini povijesni podatak koji sam uspio pronaći. Postoji podatak o samom imenu sela. Navodno, nazvano je po Ivanu Sršiću, no tko je on bio i što je radio, zauvijek će ostati nepoznanica. Nastavio sam laganu šetnju selom. Nakratko me ulovio osjećaj kako me netko promatra i sluša. Možda sam uistinu probudio Sršiće :).
Popeo sam se na jedno obližnje brdo i uočio mali metalni portun na kojem piše: Uživaj, ne uništavaj, portun zatvaraj, psima ulaz zabranjen. Otvorio sam ga i ušao u dvorište s lijepom kapelicom. Kapelicu i njezin vanjski okoliš, zasigurno, uređuju stanovnici Svetog Vida ili Rasopasna, mjesta koje se također nalazi u blizini.
S ovog brda, pogled seže sve do otoka Cresa, Učke i Rijeke, a na pločici, koju sam pronašao zabodenu u zemlju, piše kako je nadmorska visina, na kojoj sam se nalazio, 150 metara. Odlučio sam se za mali predah na klupici pored kapelice te uživati u nesvakidašnjoj tišini. Po načinu gradnje, pretpostavio sam kako je kapelica novijeg datuma, a ni okoliš me nije ostavio ravnodušnim.
Tu rastu masline, borići, ružmarin, razno cvijeće… a sve netko uređuje i održava.
Odmarao sam oko 15 minuta, a onda sam se odlučio napustiti selo. Tiho i s poštovanjem, upravo onako kako je i ono dočekalo mene. Pustit ću ga neka i dalje mirno spava. Zaslužilo je vječni odmor. Tamošnjim stanovnicima, kao i svima u to doba, život nije bio nimalo lak, a nakon što je ovom šumom zavladala i malarija, svi su morali napustiti selo. Otad ono sniva svoj duboki šumski san.
Spavajte Sršići, spavajte…
|
|