ŽIVOT PO IVANU

IN MEMORIAM

IVAN BITUNJAC  (27.01.1952. – 1.03.2017.)

Napisano u povodu smrti Ivana Bitunjca, predsjednika Zavičajnog kluba Brođani Berlin e.V. časna, moralna i odlučna čovjeka i prijatelja, na čistu srijedu 01.03.2017. godine, pročitano na komemoraciji u Veleposlanstvu RH u Berlinu 07.03.2017. a objavljeno 09.03.2017. na dan pogreba na Alte St. Matthäus-Kirchhof u Berlinu.

tekst: Sonja Breljak

Ivan je rođen 27. siječnja 1952. godine u mjestu Trnjani kod Slavonskog Broda. No, nije bilo lako doći do toga čina, rođenja u Slavoniji. Niti se naš Ivan rodio sam.

Naime, obitelj Bitunjac, Ivanovi roditelji, Božo i Verka, još  su prije drugoga svjetskoga rata, krške predjele okolice Sinja, točnije Rudu, zamijenili pitomim i plodnim oranicama drage Slavonije. Prava iseljenička, točnije doseljenička priča.

I, kako rekoh, nije se rodio sam. Naime, Ivan ima brata blizanca, Boška koji danas živi u Australiji. Zajedno su proveli dane djetinjstva sve do petnaeste godine, uz starije sestre Maru i Anu te mlađeg brata Zvonka. A onda je Boško nastavio život i školovanje u Sarajevu kod starije sestre Mare. A naš Ivan u Slavonskom Brodu, u tamošnjoj Industrijskoj školi. Zanat varioca, zaposlenje u Đuri Đakoviću, nogomet, san o studiju, ženidba …I sve to s nepunih 22.

S 23 godine, tamo 01.06.1975. godine, prihvata ponudu Đure Đakovića i odlazi za Njemačku, na rad u tvornicu Borsig, čiji će radnik biti i ostati sve do kraja života.

Nije mislio Ivan ostati cijelu vječnost u Njemačkoj. Kuća u Garčinu čekala je svoje domaćine. Dio obitelji se u nju i vratio 1983. godine. A tamo 1988. ponovo za Berlin.

Vrijeme Domovinskog rata, potreslo je sve naše iseljenike. Zbijaju se redovi. Traži način pomoći domovini. Ivan zapostavlja nogomet i prima se humanitarnog djelovanja kroz  Zavičajni klub “Brođani” Berlin e.V. kojeg je bio dugogodišnji predsjednik sve do kraja života.

Puno toga što je urađeno, zabilježeno je u Monografiji Brođani u Berlinu, Kronika aktivnosti jedne hrvatske humanitarne udruge. Za svoj rad, primili su, primio u ruke upravo Ivan, Večernjakovu domovnicu 2015. godine.

-Taj dan u Bad Homburgu nećemo nikada zaboraviti. Naša „Mala udruga velikog srca“ dobila je jedno tako veliko priznanje. Nisam nikad bio sretniji i ponosniji., rekao je Ivan.

Nagradu, priznanje i grb grada Slavonskog Broda za nesebičnu pomoć i promociju grada u svijetu, Brođani su, nakon 25 godina nesebičnog rada, dobili 2016. godine, ponosno primili i donijeli svom predsjedniku u Berlin.

-Teško je opisati gdje smo sve mi slali pomoć, u cijelu Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu … Brod, Vinkovci, Nova Gradiška, Osijek, Varaždin, Podravska Slatina, pa u Dalmaciju, Bosnu…Teško je procijeniti koliko i gdje smo sve slali. U svakom slučaju, svake godine smo nečije srce razgalili.

Za organizaciju ne treba previše ljudi, najvažnije je dobro se dogovoriti. U svakom slučaju, protekli period je jedan prekrasan period u mom životu. Činiti dobre stvari za druge je najveća vrijednost i ja sam ponosan da to činimo i da sam aktivan. Našao sam prijatelje s kojima mogu te svoje aktivnosti realizirati i to me čini sretnim. Ja sam sretan da imam dobre prijatelje i da se bavimo humanitarnim radom.

To je naša ljubav prema domovini. Patriotizam, on je mene motivirao. Kad sam se bavio nogometom, sve sam činio za dobru igru i za dati gol. Tako sam i u ovom radu davao sve od sebe. Bio sam aktivan i u Savezu Hrvatskih društava Berlina preko 15 godina a evo s Brođanima sam stalno, punih 25  godina, rekao je Ivan u povodu te značajne obljetnice.

Eto, Ivan je otišao. Čini se kako je u ovom gradu odjednom nastala jedna velika praznina koju ništa postojeće ne može popuniti. Nestao Čovjek. S velikim Č.

Ostalo živo i toplo sjećanje. Život po Ivanu.

Za primjer.

Ili, kako je to naš đakon Horst Nikola Kaya koji je u bolesti, često posjećivao Ivana, rekao:

“On je za mene kao mali svetac!”