LJEPOTA MOJE INTEGRACIJE

Iz naše arhive/ objavljeno na današnji dan 2010. godine

piše: Sonja Breljak

Još se ispunjena lijepim uspomenama sjećam tog događaja. Tamo u ljeto 2006. godine u berlinskom  gradskom predgrađu, Dahlemu, održana u Muzeju europskih kultura jedna iznimno vrijedna manifestacija. Nosila naziv Hrvatski kulturni dani. Potrajala čak četiri tjedna. Ma bilo tu svega. “Napili” smo se tada, sjećam se i danas dobro, vode s kulturnog izvora našega roda i jezika.
Izlagao fotograf  Ivo Pervan, pjevala izvrsna Lidija Bajuk, predstavio svoju izložbenu postavku Etnografski muzej iz Zagreba,  zasvirao orkestar poznatog Lada, zapjevali i Berlinski mališani. Ma, bio je to događaj kakav se pamti.
Tema ovog kulturnog predstavljanja bila Glazba i identiteti.
Naša glazba i sve ono  što sobom nosi kroz vrijeme, prostor i ljude kod kojih je nastajala. Zasviralo se u gojnice, rožnice, gajde, mih, okarine, dvojnice, zapjevalo po klapski ili suvremeno uz etno aranžmane.
Nikakvo čudo  da glazba jedne zemlje nosi u sebi poseban identitet. Živi i razvija se poput i samih  ljudi.
I mi smo dolaskom  ovdje u Njemačku, sobom donijeli identitet našeg roda, stvaran i prenošen dugo, dugo… tko zna koliko generacija.
I, koliko je to moguće, njegujemo ga i dalje.
Jednog od posljednjih dana  te manifestacije, organizator predstavio i jedan neobičan orkestar.
Orkestar je njemački. Njegovo ime, Wellebit, govori da osim njemačkog identiteta, u sebi nosi i dijelove identiteta drugog podneblja.
I stvarno. Orkestar je prije 108 godina osnovao jedan Hrvat. I to ostavilo velike tragove, kako u imenu i instrumentima na kojima sviraju tako i u repertoaru pjesama koje izvode.
Sve u svemu: Tamburica u sred Berlina!
Bio je to moj prvi susret s njima. S voditeljem Horstom Buddeom razmijenih tada posjetnice. Od tada do danas postadosmo prijatelji.  Orkestar se u originalu zove Tamburaschen Chor Wellebit 1902.
Slijedilo potom poprilično Wellebitovih nastupa i koncerata u kojima sam uživala. Najstarija članica orkestra ima preko devedeset godina i još se nada dočekati jednom posjetiti Hrvatsku i zasvirati s Wellebitom u zemlji njegova osnivača.
Zadivljujuća je marljivost i žar s kojom svakog četvrtka vježbaju, te uz ostale, njeguju i brojne pjesme koje pripadaju našem, hrvatskom identitetu, one stare gradske ili slavonske. Note im stare… požutjele. Instrumenti slave već stote rođendane. A i prsti koji po tamburicama i bisernicama, vrijedno i zaljubljeno prebiraju, nisu daleko od toga  broja.
No, ponešto od toga da se obnoviti. Ili i iz temelja izgraditi. Recimo-kontakt sa sličnim glazbenim zaljubljenicima  u Hrvatskoj.
Sva sretna nosim im u restauraciju Zum Kegel gdje jednom tjedno vježbaju već više decenija, petnaestak notnih aranžmana.
Poslani iz Slavonskog Broda. I nije to sve! Note, pjesme i aranžmani stižu i dalje.
Šalje brodski novinar Emil Cipar. Note sabiru profesori glazbe Damir Butković i Mihael Ferić…Slušaju pozorno članovi Wellebita tko je sve koga izvijestio, upoznao, zamolio… I tko je sve note sabrao, aranžmane prilagodio, zapisao, Wellebit upoznao, pozdravio.  Pa zahvaljuju. Umjesto riječi, sviraju hrvatske melodije. Pravi užitak.
Pričalo se ovih dana u Berlinu puno o integraciji. Bilo i povišenih tonova.
Tko je koga uvrijedio…tko koga ponizio…. tko se , gdje i kako treba integrirati… kome prilagoditi.
Kad stigoh u Berlin prije 16 godina, ne osjetih kako netko želi našu integraciju. Ni ja ju nisam posebno htjela. No, to je i tako jedna posebna, neugodna, ratna, izbjeglička priča o kojoj se još previše ne govori. Tek je otvoreno poglavlje integracije  useljenika. Onih običnih, što bi rekli, “normalnih”, a ne ratnih. A i ta ima više lica. Jedno lice je izraženo, u slučaju kad me netko želi integrirati. A drugo, kad se i  ja želim integrirati. Zajedno čine cjelinu-uspješnu integraciju. A nje nikad dovoljno.
Na djelu je, u svoj ljepoti, postignutoj  trudom mnogih….notama poslanim iz domovine….njihovom željom upoznati druge…mojom potrebom prići njima …prepoznah i u onom trenutku dok slušam kako Wellebit svira  hrvatske napjeve u maloj restauraciji Zum Kegel, u berlinskoj četvrti Tegel. Spoznah pri tom… jednostavnu, nenametljivu i  spontanu, mogućnost i ljepotu i moje integracije.