tekst: Marko Jareb
Poseban ritual bi bio kad bi Tikovinani izvlačili gajete iz mora za očistiti ih i piturati, kako bi oni rekli. Pošto su to bile velike i masivne gajete duge osam i više metara, a sve se radilo ručno, trebalo je dosta radne snage za izvući gajetu iz mora. Tu su bili solidarni i dali bi jedni drugima ruckus za andradite tag pose.
Posebno bi pomagali oni koji nisu imali gajetu ilk so kais, jer bi se uvijek morali s nekim prebaciti na Akrinu, Redin ilk negdje drugdje. Za izvući gajetu na kraj trebalo je zagaziti u more, pa bi se neki izuli bosi, a netko bi došao pripremljen za tag pose s čizmama na nogama.
Najprije bi se gajetu dovelo u plićak to jest na škver, onda bi se pod nju podvukle „katine“, i najbitnije bi bilo da uhvate pod kolumbu gajete prve dvije tri „katine“, s tim da bi se „katine“ prije namazale lojem ilk mašću da gajeta bolje klizi po njima. Na provu bi se vezao duži konop od recimo petnaest do dvadeset metara tako da za njega može uhvatiti i potegnuti što više ljudi.
Jedni bi uhvatili za konop na provi, a drugi bi držali za bande gajete i svi bi zajedno potezali. Uvijek bi se našao netko tko bi želio zapovijedati, a većinom bi to bio vlasnik gajete. On bi dao znak rukom ilk bi glasno povikao kad će svi zajedno početi potezati.
Kad bi se gajeta povukla prvih nekoliko metara, uvijek bi se malo zastalo da se pogleda ispod „kolumbe“ gajete je li „katine“ dobro stoje i ako bi dobro stale onda bi se išlo dalje izvlačiti.“ Katine“ bi se stavljale na metar do metar i po razmaka, da gajeta što ravnomjernije stoji na njima i da se gajeti ne krivi kolumba. Kako bi potezanjem gajete prema naprijed, izlazile „katine“ ispod njene krme, trebalo bi opet zastati i tu slobodnu „katinu“ prebaciti naprijed, da je ponovno zahvati prova i tako sve dok se gajeta potpuno ne izvuče na kraj.
Dva do tri puta bi se zastalo potezati da se vidi je li dobro stoje „katine“. Potom bi na ponovni povik ilk znak svi počeli potezati. Ponekad ne bi gajeta htjela krenuti prema naprijed potežući je, pa je najprije trebalo malo zaljuljati gore dolje držeći je za bande.
Kad bi se gajeta izvukla na određeno mjesto, kako je još bila na „katinama“, trebalo je izvući „katine“ ispod nje i staviti je na „take“. Za to napraviti trebalo je imati „levu“ i „potampelj“. „Leva“ je čvrsta drvena greda duga četiri do pet metara koja je na jednu stranu malo klinasta i ima jedan do dva zuba da može ući pod kolumbu gajete dok je ona na „katinama“. Kad se „leva“ podvuče pod kolumbu gajete onda se ona podigne prema gore, te se onda ispod „leve“ stavi jedan manji tak kao „potampelj“, zatim se „levu“ nasloni na tag „potampelj“, pa na drugi kraj „leve“ se naslone dva do tri čovjeka svom snagom i tako podignu gajetu prema gore.
Tako oni moraju držati neko vrijeme da drugi može izvući „katine“ i staviti pod kolumbu veći tak i onda se polako spušta „leva“ da se gajeta nasloni na tag tak. Najprije se to napravi na krmi pa onda na provi. Tako postavljeni taci na provi i na krmi moraju biti toliko razmaknuti da ne pati kolumba gajete niti na uvijanje niti na izvijanje.Kad su stavljeni taci pod kolumbu gajete, onda je gajeta spremna za pranje.
Najprije se gajeta nasloni na jednu bandu i onda se opere podvodni dio na koji gajeta nije naslonjena. S „bruškinom“ se očisti trava, a s „rašketom“ pužići i onda se to zalije „sigljom“ mora i tako dva do tri puta. Tada se gajeta prebaci na drugi bok i opere se druga strana podvodnog dijela. Potom se gajeta uspravi i pod bande se stave daske na malog drvenog konjića tako da gajeta stoji uspravno kao da je u moru. P
rije nego što se počne s radovima na gajeti ona se ostavi tako do dva dana da se malo ocijedi i osuši. Poslije toga može se početi sa struganjem stare boje, „šlajfanjem“, „štukavanjem“, pa kad se osuši „štuk“ s „pituravanjem“. Obično se daju dvije ruke boje za bande, „škav“ i „kovidure“, „santine“ se također „pituravaju“, jedna ruka temeljnom bojom, a druga ruka lak bojom. Prije se to sve „pituravalo“ katranom. Na kraju se daje „koper“ i gajeta je spremna za porinuti je u more.
* * *
Također je bio poseban ritual kada bi se Tikovinani spremali za jematvu odnosno za trganje kako su oni to zvali. Najprije su morali „zatopiti“ badnje, „maštele“, „koslate“, vidra, „takače“, barila, bukare, lakomice i sve druge stvari koje su bile od drva a trebali su za trganje. Kako nije bilo dovoljno vode u kućama za to sve, te predmete nosili bi na more i tamo ga punili morem dok se ne bi „zastanjali“. T
akođer su na more nosili „kartile“ i „kofe“ te „mišine“ da ih operu u moru. Kad bi to suđe bilo pripremljeno za trganje mogla je započeti berba grožđa. Najprije bi se pobralo grožđe na Tikovinu, pa na Akrini i onda na drugim mjestima. Na Akrinu su gajete dolazile rano u kojima su bile bačve s otvorenim dnom ilk badnji od osamnaest do dvadeset mira zapremine. Grožđe bi se odmah mastilo ilk u polju ilk na rivi i onda bi se stavljalo u pripremljeno suđe u gajeti.
Kad bi sve bilo puno išlo bi se kući na Tikovin i tako dok se sve ne pobere. Najveći problem bi bilo privesti mast iz polja do rive pred gajetu. Mnogi su Akrinjani imali zaprežna kola i konje, pa bi ih Tikovinani zaposlili da im dovezu mast iz polja. Iz polja bi se mast vozio u „koslatama“, a grožđe u „maštelima“. Mast iz „koslate“ bi se prebacivao u bačve koje su stajale u gajetama, a grožđe iz „maštela“ bi se mastilo na rivi i prebacivalo u suđe na gajeti.
Trebalo je puno truda i muke za sve to, nije smjelo ostati ni jedno zrno grožđa. Opet je sve to iz gajete trebalo donijeti u konobu. Tada bi žene u „vidrima“ na glavi nosile „mast“ u konobu, gdje bi se spremao u badnje za vrenje.
Za vrijeme berbe u polje bi se nosilo slanih srdela za jesti, a za večeru bi se spremao većinom bakalar s krumpirima. Nakon što je mošt u konobi kuhao, trebalo je pripremiti bačve i „karatele“ te „dovnjane“ u koje će se uliti mlado vino. Na bačvama je kao i na „karatelima“ trebalo pregledati sve obruče i po potrebi zamijeniti dotrajale i opet ih nositi na more za „zatapanje“.
Dotle se u konobi trebalo svaki dan „privoltavati“ mošt. To bi se radilo dva puta na dan, ujutro i navečer.Bačve i karatele trebalo je prebaciti u konobu, namjestiti ih na „take“, „sumporati“ i onda bi bilo sve spremno za ulijevanje mladog vina u njih.
Najprije bi se mlado vino točilo u „takače“ iz badnja i onda bi se sa „vidrima“ ulijevalo preko lakomica i „pirija“ u bačve i „karatele“. Kad bi sve bilo istočeno iz badnja, u badnju bi se trebalo pritisnuti drop tako da na vrhu bude „ciđe“, zatim se drop pokrije i čeka se red za od njega peći rakiju.
Bačve s mladim vinom nisu se odmah smjele „začipati“, nego se na vrh bačve stavljalo dva tri lista vinove loze i mala daščica. Tako se držalo sve do Svih Svetih i tek se onda moglo „začipati“ bačve, s tim da ih je prije trebalo nadolijevati skoro do vrha, a prije „začipanja“ bačva nije smjela biti puna do vrha, nego je trebalo malo ostati zraka da ne bi ponovno u bačvi zakuhalo vino i „pokipjelo“ vani preko otvora iz bačve.