piše: Sonja Breljak
Berlin/ Dok pišem ove redove, noć je uoči njemačkih izbora. Osvanut će nedjeljni dan, sudeći prema najavama, bit će kišovit. Krenut ću u crkvu na svetu misu na hrvatskome jeziku i to ne automobilom već podzemnom željeznicom.
Naime, u ovu nedjelju, uobičajeno već posljednje nedjelje u mjesecu rujnu, trči se, 44. po redu Berlinski maraton pa je do centralnih dijelova grada, recimo do Mahringdamma gdje je crkva svetog Bonifacia u kojoj pjevam u crkvenom zboru, lakše doći podzemnom željeznicom nego li automobilom. U promidžbenoj sjeni ove je godine maraton zahvaljujući parlamentanim izborima u Njemačkoj.
Već tijekom prošloga mjeseca, par poziva iz Hrvatske. Naši mediji, dnevne novine i televizije, zanimaju se za izbore u Njemačkoj, zatraže razmišljanje, predviđanje, pa i po kojeg svjedoka za pred kamere kao kolateralnu žrtvu jer u stvari uobičajeno i nemaju previše zanimanja za svakodnevni život Hrvata vani.
Dakle, da su izbori održani pretprošle ili prošle godine, Angela Merkel bi ih definitivno izgubila. Ovako, izbjeglička kriza se malo smirila, i kancelarka prigodno malo pooštrila retoriku, gospodarstvo u usponu. Istina, radničke plaće i mirovine i nisu u nekom usponu ali u općem rastu proizvodnje, zapošljavanja i dobiti, tko to i primjeti.
Njemački građani izabrat će kontinuitet. CDU i CSU opet će biti u poziciji, potrazi za koalicijskim partnerima. SPD će biti i dalje druga stranka po broju glasova. No, položaj pozicije oslabio je njihovu snagu, pa će ne budu li koalicijski partneri, što se ipak očekuje, biti prinuđeni na unutarstranačke reforme.
Ankete govore o velikom broju neodlučnih birača, što je posljedica vrlo sličnih programa stranaka, bez autentičnosti i prepoznatljivosti. Poradi te neautentičnosti, vrlo moguće, kao treća po snazi i pred ulaskom u Bundestag nalazi se AfD, Alternativa za Njemačku, stranka desne orjentacije, s čijeg predizbornog plakata zorno isčitavam ne baš obećavajuće poruke, tipa: “Novi Nijemci? Ne, hvala, to možemo i sami!”
Martin Schulz, kandidat SPD-a za kancelara, nije u kampanji uspio potisnuti Angelu Merkel. I svakako, ona se nalazi pred četvrtim mandatom. Njezina je politička karijera trajala i traje u vrijeme trojice američkih predsjednika Georgea Busha, Baracka Obamu i Donalda Trumpa, četvorice francuskih predsjednika, petorice grčkih premijera, četvorice britanskih, šest talijanskih i petorice hrvatskih: Ive Sanadera, Jadranke Kosor, Zorana Milanovića, Tihomira Oreškovića i Andreja Plenkovića. Ove potonje, hrvatske premijere, sve do jednog, vidjeli smo i pratili i kod susreta s Angelom Merkel u Berlinu.
-Ne da se divim, ali dostojno je poštovanja kako je gđa Merkel, na svom političkom putu, naprosto deklasirala brojne muškarce, rekla je Sara Wagenknecht, vrlo agilna i elokventna govornica i političarka stranke Lijevih. Ovo mogu samo potvrditi.
A gdje su tu Hrvati u Njemačkoj? Kako žive, što rade, jesu li ravnopravni građani društva, pitaju kolege iz Hvatske. O, da, da, to je zanimljiva, naša tema. Hrvati u Berlinu i Njemačkoj, slojevita su kompleksna skupina. Čine ju prve gastarbajterske generacije pristigle s kraja šezdesetih i sedamdesetih godina koje su već ili nadomak mirovine, pa već i dvije generacije njihovih potomaka rođenih ovdje. Potom, naši ljudi pristigli u Njemačku tijekom posljednjeg rata. I na kraju i Hrvati koji su došli i svakodnevno dolaze u potrazi za poslom od kako je Hrvatska postala članicom Europske unije.
Pričao, a bome o tome i pisao, kolega, pokojni Emil Cipar, kako je svojevremeno prije 40 godina, na radu u njemačkom Remscheidu, bio članom tamošnjeg Sindikata. U sindikalnim akcijama, njemačke kolege, kamaradi, dali mu zadatak da našim ljudima ispred tvornice dijeli letke o predstojećoj obustavi rada poradi zahtijeva za većom satnicom. Nije prošlo puno vremena, njemačke kolege podijelile sve letke, a kod Emila još pune ruke. Naši ljudi prolaze i ne žele uzeti sindikalni letak, odmahuju glavom i ljutito govore: –Nisam došao u Njemačku štajkati već raditi! Mislili naime, kao i sami Nijemci, a sad se zna kako je to bilo pogrešno i za obje strane štetno, kako je taj boravak i rad u Njemačkoj tek privremen pa ne podrazumijeva niti kompletan, cjelovit život radnika i čovjeka već se samo radilo da bi se nekad, kasnije i drugdje, živjelo. E, da, samo to nekad, kasnije i drugdje, nikako nije dolazilo. Vrijeme ih preteklo i ovdje zateklo. Ma, kad to sve tako brzo proletje?!
Od tada do danas promijenilo se puno toga. Nove nam generacije, rođene, školovane i odrasle u Njemačkoj, nisu više tek obični radnici, niti su gastarbajteri već obrazovani stručnjaci u raznim profesijama. Ni njihovi roditelji se u velikoj većini slučajeva ne vratiše konačno u rodni kraj, unatoč velikoj volji i želji, a njima samima riječ POVRATAK više je povezana s privremenim i povremenim odlascima baki i djedu ili ljetovanju na moru.
No, u jednome se nije otišlo baš puno koraka naprijed. U predizbornim kampanjama, u sindikalnim događanjima, u društveno-političkom djelovanju, rijetko se nailazi na aktivne Hrvate ili njihove potomke. U Bundestagu, i ponovo u izbornoj utakmici je Josip Juratović, podrijetlom iz Koprivnice, radnik, sindikalac, socijaldemokrat, u Njemačku došao kao jedanaestgodišnjak. Jedinstven slučaj. I to je skoro sve. Primjećujem, na izbornim plakatima našega grada brojna imena sugrađana turskoga podrijetla. No, nas nema, ili slabo ima, mi još bolje pratimo politička prepucavanja iz Hrvatskoga sabora nego li debate iz Njemačkog bundestaga. A bilo bi vrijeme preuzeti građanske dužnosti u zemlji u kojoj živimo i djecu odgajamo, starost dočekujemo.
Odgovornost i mogućnost izbora idu zajedno. Rekla bih da to ne znači nužno i gubljenje identiteta. A ne znači više niti gubljenje državljanstva. Pojačajmo zajedno rad na hrvatskome jeziku, kulturi, poduprimo udruženja koja se bave kulturnim radom. Bilo bi ljepše da nas manje pohode hrvatski političari u svojim predizbornim pohodima o trošku države a da konačno češće dobijemo prigodu i mi vani slušati i gledati naše folklorne skupine, operne pjevače, pisce, pjesnike, umjetnike… sve što smo propustili od lijepog našeg hrvatskoga kulturnoga blaga i o čijoj ljepoti naša djeca, pa i Nijemci, još puno ne znaju.
Jesmo li mi dakle, ravnopravni građani ovoga njemačkoga društva? O, da, mogli bismo to biti. Nismo više ovdje samo za raditi već i za živjeti, pa i štrajkati, pa i birati.
Pred nama se otvara cijeli spektar mogućeg društvenog i građanskog djelovanja. Možemo i mi ostaviti svoj trag, biti dio izbornog rezultata, parlamentarne demokracije zemlje u kojoj radimo i živimo.
Neka se i (na) naš glas (u budućnosti) računa.