piše: Filip Ćorlukić… Iz knjige “Moje sjećanje na minulo stoljeće”
Automobilom sam se sa suprugom i kćerkom uputio na godišnji odmor, dvanaestodnevno kružno putovanje: Sarajevo, Dubrovnik, Rijeka, Zagreb, Maglaj.
Nisam imao unaprijed smišljen plan zadržavanja, pa smo ostajali samo tamo gdje nam je bilo zanimljivo.
U sjećanju mi je ostalo putovanje uz Jadran. Prije izgradnje Jadranske magistrale, bila je to vrlo uska makadamska cesta, na kojoj praktično i nije bilo prometa. Kad je sa suprotne strane naišao jedan veliki crni mercedes oba smo stali da riješimo kako ćemo se mimoići. Ja sam Forda maknuo sasvim uz stijenu i rekao onom čovjeku neka on vozi, jer je njegov automobil nov, pa ako ga ogrebe on snosi odgovornost. Meni ogrebotina na mom starom Fordu to neće smetati. Uspio je puževom brzinom bez štete proći.
Nije bilo nikakvog turizma, pa tako ni ponuda soba za prenoćište. Ne sjećam se gdje smo inače spavali, ali se sjećam da smo u Makarskoj spavali na plaži. Došli smo u sumrak. Nas je cijelim putem pratio Maks na motociklu. Zaboravio je vozačku dozvolu, pa sam mu ja bio neka vrsta garancije da ima vozački ispit. Provezao se malo duž ceste, pa budući da nije našao nikakvo prenoćište, rasprostrli smo deke na plaži i tu prenoćili. Komarci su nas izboli, Maks se češao po licu, na kojem je bilo puno crvenih bubuljica, a to mi je ostalo u sjećanju vjerojatno zbog njegove smiješne kuknjave što nije mogao spavati: “Pauci svu noć zuju, pevaju i ujedaju me!”.
Te sam godine na dvotjedni seminar Jurema odlučio putovati automobilom. Dan prije polaska temeljito sam provjerio motor i ustanovio da mi je pregorio jedan ventil. Nisam mogao ništa učiniti, a nisam želio ni odustati. Vjerovao sam u izdržljivost dobrog starog Forda, pa sam tako krenuo na put. Malo je trzuckao kod kretanja i snažnijeg dodavanja goriva, ali inače nije bilo problema. Na auto putu sam dostizao 90 km/h, što je bilo dovoljno. Nije bilo nikakvog izgleda da nabavim novi ventil, pa kad sam se vratio uzeo sam od automehaničara ventil za motore kamiona FAP, na tokarskom ga stroju preobličio točno na oblik fordova oštećenog ventila, a brusnom pastom ga prilagodio sjedištu ventila na glavi motora i dalje vozio kao da sam nabavio originalni ventil.
Sretno izbjegao nevolju
Povremeno sam imao različitih kvarova na automobilu, nigdje nije bilo rezervnih dijelova, pa sam sve rješavao u tvornici, a oni su ponekad od mene posuđivali automobil kad je netko trebao nekamo putovati, a nije bilo slobodnog automobila.
Nisu mi mogli ni na koji način to platiti, pa mi je šef voznog parka nudio nove gume za Chevrolet, kojemu je bio otkazao mjenjač i nigdje ga u Jugoslaviji nisu mogli popraviti, a za uvoz novog mjenjača nisu mogli osigurati dolare. Rekao sam mu da pristajem, samo ako mi tvornica može pismeno potvrditi da mi time plaćaju za korištenje automobila.
Pitao je u računovodstvu, a oni su mu rekli da to ne mogu činiti jer je protupropisno, pa samo neka uzmem gume. Nisam pristao rekaši da i tvornica čini meni usluge, pa da mi ne trebaju platiti za posuđivanje kola.
Nekoliko dana kasnije sam čuo da je šef voznog parka u zatvoru, a poslije podne mi je u stan došao udbaš Vito. Dobro smo se poznavali, jer je dolazio i na kurs radioamatera koji sam organizirao ubrzo nakon dolaska u Maglaj.
Kad je vlakom putovala neka važnija politička ličnost policija je osiguravala prugu, a kako nisu imali dovoljno automobila posuđivali su moj, a uvijek je po njega dolazio i vraćao mi ga Vito. Ni oni mi to nisu plaćali, ali su mi ga uvijek vraćali s punim rezervoarom benzina, a Vito je naglašavao da su kola potpuno ispravna. Pozivao sam ga na uđe i popijemo kavu, ali je uvijek odbijao tvrdeći da se žuri. Ovaj puta je pitao može li ući. Malo smo razgovarali i bilo je očigledno da mu je zbog nečega neugodno.
Tek kad smo popili kavu, rekao mi je da je došao službeno, i pitao me da li sam od tvornice uzeo gume za automobil. Ispričao sam mu što se dogodilo, a on mi je rekao da sam sretan, jer da sam uzeo gume, što bi gotovo svatko učinio, on bi i mene morao sprovesti u zatvor. Pokazao mi je pismeni nalog, a mislim da je na rastanku bio vrlo zadovoljan što se to tako okončalo.
Napravio sam radiostanicu
Bilo je i drugih poslijepodnevnih aktivnost. Sebi sam napravio radio aparat sa sedam zvučnika, a budući da tada nije bilo stereo programa, ja sam pomakom faze između visokih i niskih tonova načinio tzv. “kvazi stereo”, što je zbog dojma prostornosti slušanje glazbe činilo mnogo dojmljivijim.
Kad se pripremala proslava Dana borca: “Četvrti juli”, napravio sam radio stanicu i na srednjem valu izvještavao o događanjima s proslavi, a Maglajci su bili ponosni kad su na svojim radioaparatima čuli: “Ovdje radio Maglaj”. Nakon proslave sam je predao općini i rekao im da u Sarajevu moraju dobiti odobrenje za njezin rad. Nekim sam mladićima pokazao kako se time rukuje. Jedno vrijeme su davali nekakve emisije, a poslije se sve ugasilo.
Bio sam na vrhuncu stručnosti
Što se tiče moga posla, bio sam na vrhuncu i mogao sam se uspješno upustiti u popravak bilo kojeg elementa mjerne i regulacijske tehnike, bez obzira da li se radi o elektrici, elektronici, hidraulici ili pneumatici.
No, već prigodom boravka kod Askanije i Simensa shvatio sam da se očekuje veliki razvoj i da zapravo nema smisla to pokušavati pratiti na najširem planu. Tako su, na primjer, principi rada automatskih regulatora isti, bez obzira o kojoj se vrsti radi. Podešavanje se uvijek svodi na isto podešavanje parametara.
U nekoliko minulih mjeseci sam uspješno nadzirao koordinirao rad pogonske kontrole, pa samim time i rad svih tehnološki postrojenja, dok su specijalizirani instrumentarci uspješno obavljali svaki svoj dio posla.
Operateri na postrojenjima također su se uspješno služili instrumentacijom i što je najvažnije u potpuno su shvatili što od te tehnike mogu očekivati. Jedino se počeo pojavljivat problem na parnim kotlovima.
Operateri su se već toliko navikli na automatski rad, da se više nisu potpuno snalazili kad to otkaže. Jednom su me čak noću pozvali jer se nisu snašli pa su kotao izbacili iz pogona. Da bi se to izbjeglo ishodio sam pravilo da jednom mjesečno 24 sata moraju upravljati radom kotlova s isključenom automatskom regulacijom.
Praćenjem literature, ali i na seminarima JUREMA, često sam se susretao s vrlo složenom matematičkom teorijom automatske regulacije. U praksi mi nikad nije trebala, a budući da je nisam znao mislio sam da bi mi daljim razvojem sve složenije automatike mogla zatrebati, pa sam odlučio da bih i to trebao naučiti.
Na zagrebačkom sveučilištu se time nitko nije bavio, a u Beogradu samo grupa oko Rajka Tomovića. ali njih je zanimalo samo područje robotike, što je bilo potpuno izvan moga područja rada. Preostalo mi je jedino da tu moju želju povežem sa šalom da ću doktorirati, a to znači odlazak na godinu dana negdje u inozemstvo.
Nikom nisam ništa govorio, a kad sam prvi puta putovao u Zagreb, posjetio sam prof. Muljevića. koji je bio šef katedre za automatizaciju Elektrotehničkog fakulteta, ali i predsjednik seminara Jurema.
S njim sam se sprijateljio na tim seminarima, a budući da je imao mnogo veza, nadao sam se da će mi pomoći. On je to rado prihvatio i kad sam ga nakon nekog vremena ponovno posjetio, rekao mi je da mi je osigurao godinu dana boravka na nekom moskovskom institutu, a mentor bi mi bio šef instituta koji se upravo bavi automatskom regulacijom.
Nakon tih godinu dana studija i priprema, tamo bih trebao i doktorirati, a da bi se to moglo realizirati, Ministarstvo (mislim) prosvjete SRH zahtijeva da maglajska tvornica podnese službeni zahtjev, i da me za to vrijeme moraju zadržati u radnom odnosu.
Kad sam se vratio u Maglaj otišao sam do Hazima i sve mu ispričao, a on mi je odrješito rekao: “Ni govora! Ti nam trebaš ovdje jer pripremamo veliko proširenje tvornice.”
Odgovorio sam mu da će do početka montaže instrumentacije proći još najmanje godinu i pol dana, a obzirom da ja ne sudjelujem u tim pripremama, moj posao počinje tek kad mi netko preda instrumentaciju koja ispravno funkcionira, a to znači, još barem pola godine dulje.
Kad mi je podviknuo: “Ali ti to moraš” – došlo je do oštre svađe. Toliko smo vikali da je u jednom trenutku ušao njegov tajnik da vidi što se to događa.
Iznerviran njegovom upornošću i glupim razlozima odbijanja da mi dozvoli odlazak na studij, u jednom sam trenutku skočio sa stolice, uzeo s njegova stola komad čistog papira i olovku, pa napisao otkaz, a toliko sam imao prisebnosti da umjesto: “momentalnom”, napišem: “u zakonskom roku”. On je zabezeknuto šutio, a ja sam samo rekao: “Uzdravlju Hazime” i mirno izašao.
Umjesto u radionicu, polako sam obišao sve pogone, pa tek onda u radionicu i rekao momcima da sam dao otkaz. Bez ijedne riječi, samo su me zabrinuto gledali.
Svojom sam se naglom odlukom da podnesem otkaz opet našao na velikoj prekretnici. Nekoliko sam dana uporno razmišljao: kamo dalje?!
Svojevremeno sam se lako opredijelio između instituta u Vinči i vojne industrije i nisam se pokajao. Zbog prelaska u Maglaj, ne samo da se nisam pokajao nego sam tu prvi pita naišao na tako široko polje djelovanja da sam bio oduševljen. Tu sam stekao ogromno znanje i iskustvo, pa da mi je Hazim dozvolio da u Moskvi steknem i ono najviše teoretsko obrazovanje, koje mi u dotadašnjoj praksi uopće nije trebalo, ali bi mi obzirom na eksplozivni razvoj tehnologije u budućnosti vjerojatno dobro došlo, vjerojatno kroz dulje vrijeme ne bih razmišljao o odlasku iz Maglaja.
Žao mi je bilo otići iz Maglaja, a tvornicu sam smatrao nekako “svojom”, pa da su međuljudski odnosi bili kao za vrijeme Kudere, ostao bih i da mi je nešto drugo spriječilo odlazak na studij.
Taj mi studij zaista nije bio prioritet, ali poremećeni međuljudski odnosi u tvornici i podijeljenost na “interesne grupe”, nisu mi ulijevali pouzdanje. Lako sam mogao povući otkaz, ali sam se i uz žaljenje ipak odlučio za odlazak.
Samo kamo i što bih želio raditi? I posao i stan bih dobio gdje god bih se ponudio, ali se nisam mogao odlučiti što zapravo hoću. Premda sam se zbog nečeg unaprijed odlučio da želim raditi u većem, sveučilišnom gradu, a to sam suzio na: Sarajevo, Beograd i Zagreb, a nisam se želio opredijeliti za sveučilišnu karijeru.
100.-
Energoivestova ponuda.- Tih dana je u tvornicu poslom došao iz Sarajeva moj prijatelj Cvetković (Cvejo), koji je bio direktor Energoinvestove tvornice mjernih i regulacijskih uređaja. Kad sam mu rekao da sam dao otkaz i da još nisam odlučio kamo ću, odmah mi je rekao da prijeđem u Energoinvest. Stan osiguran, veća plaća, zanimljiv posao u koji se odmah mogu uklopiti. Zahvalio sam mu se i rekao da mi se nije lako odlučiti, te da bi mi najviše odgovarala neka tvornica papira, ili rafinerija nafte. Odgovorio mi je da razumije, ali ako se predomislim, da ako mu javim samo dan ranije da dolazim – čekat će me useljiv stan.
Kombinacije s Rozinom.- Nakon duljeg razmišljanja želio sam provjeriti kakav je situacija u Zagrebačkoj tvornici papira. Nisam tamo nikad bio, ali znadem da se radi o jednoj od najstarijih tvornica, ali da je započeto s izgradnjom potpuno nove tvornice na novoj lokaciji. Nazvao sam Rozina i on mi je rekao da je čuo za moj otkaz, pa ako nisam našao nešto što mi više odgovara da dođem u Indbiro, jer oni nemaju specijalistu za instrumentaciju. Rekao sam mu da bih rađe radio u pogonu i pitao ga kakva je situacija u Zagrebačkoj tvornici papira. Ako bih tamo došao, mogao bih povremeno i njima pomagati u Indbirou. Rekao mi je da će razgovarati s direktorom tvornice Kvasničkom, pa će mi javiti. Nakon par dana me je nazvao i rekao da što prije dođem u Zagreb, pa ćemo skupa otići u tvornicu.
Zagrebačka tvornica papira..- Kad sam doputovao, direktor Kvasnička nas je ljubazno primio. Obećavao mi je sve što sam mogao poželjeti, veću plaću i trosobni stan koji je tada bio u izgradnji, a prije toga privremeno dvosobni stan u nekoj novogradnji. Rekao je tajnici da u kadrovskom sektoru kaže da mi naprave rješenje da sam pri